Legende ruskog hokeja: Valerij Harlamov

Kao i svaki sport sa dugom poviješću i hokej ima svoje legendarne igrače koji su prenijeli slavu svojeg imena, kluba, zemlje, ali i cijelog sporta. Uspomene na njihove igračke dane žive i danas, a njihova imena zlatnim slovima ostat će upisana u sve hokejaške almanahe. Budući da hokej u Hrvatskoj sve do prije par godina nije uživao veliku popularnost, a shodno tome ga nije bilo ni u medijima u velikoj mjeri, prosječan hrvatski ljubitelj hokeja ukoliko to nije htio nije se mogao susresti s velikim imenima ovog sporta. Isto tako, većina tih ljubitelja bila je koncentrirana na NHL pa su zato preko tamošnjih medija mogli čuti ili upoznati se s nekim legendama američkog i kanadskog hokeja. Međutim, kada je riječ o legendama ruskog i sovjetskog hokeja puno je teže upoznati se s njihovim likom i djelom. Baš zato, a i zbog sve većeg okretanja istoku Medveščakovim ulaskom u KHL, odlučio sam pokrenuti rubriku "Legende ruskog hokeja" u kojoj ću s vremena na vrijeme predstaviti neke od najznačajnijih ljudi iz povijesti ove velike hokejaške zemlje.

Prvi među njima bit će Valerij Harlamov, nerijetko nazivan i najboljim ruskim hokejašem svih vremena.

Na 77. kilometru autoceste koja povezuje Moskvu sa Sankt Peterburgom nalazi se spomenik sa natpisom: "Ovdje je pala zvijezda ruskog hokeja, Valerij Harlamov". Dogodilo se to 27. kolovoza 1981. godine, negdje oko sedam ujutro. Valerij se sa suprugom Irinom i njezinim rođakom Sergejem vraćao kući u Moskvu iz sela Pokrovka gdje su imali obiteljsko druženje. Valerij navodno nije spavao cijelu proteklu noć jer je bio uznemiren neigranjem na Kanada kupu koji se održavao u to vrijeme. Baš je zato tog kobnog jutra za volan sjela supruga Irina koja nije imala vozačkog iskustva. Iz nikad utvrđenih razloga Irina je izgubila nadzor nad vozilom i prešla u suprotni trak gdje su u strašnom sudaru s pretrpanim kamionom svi troje na mjestu izgubili život. Bio je to prerani kraj jednog velikog čovjeka i jedne velike hokejaške karijere.

Ironijom sudbine, Valerij se rodio na istom mjestu gdje je i umro - u automobilu. Bilo je to 14. siječnja 1948. godine negdje na ulicama Moskve dok je taksi vozio oca Borisa i majku Begonitu u bolnicu. Nakon što je ženu i sina smjestio u bolnici pješke se vraćao kući noseći u ruci ženinu krvavu odjeću. Ubrzo ga je zaustavila policija koja ga je sprovela u policijsku postaju. Nije se žalio budući da se tako makao sa hladnih moskovskih ulica. Policajce je počastio cigarama i hvalio se kako je dobio sina kojem je odlučio dati ime Valerij prema legendarnom pilotu Valeriju Čkalovu.

Boris je bio mehaničar u tvornici "Komunar" u kojoj je radila i njegova buduća supruga Begonita, pravim imenom Aribot Abbad Hermann. Bila je Baskijka iz Bilbaa, jedno od ratnih izbjeglica iz španjolskog građanskog rata koja je u Rusiju došla kao dijete. Stanje u Moskvi u poslijeratnom razdoblju bilo je vrlo teško pa je obitelj Harlamov, koja je uskoro postala bogatija i za kćer Tatjanu, živjela u skučenoj sobi stana kojeg su dijelili s još četiri obitelji. Mali Valerij bio je malo i boležljivo dijete koje je imalo dvije velike ljubavi, hokej i nogomet. Ljubav prema hokeju rodila se kada je prvi put stao na klizaljke. Bilo mu je sedam godina. Sanjao je postati veliki igrač kao tadašnje legende Ivan Tregubov i Vsevolod Bobrov. Ti snovi gotovo su prekinuti kada je imao 17 godina. Tada mu je na liječničkom pregledu ustanovljena bolest srca zbog koje mu je zabranjena bilo kakva fizička aktivnost, uključujući i nastavu tjelesnog u školi. Međutim, to nije spriječilo njegovog oca da ga usprkos majčinom protivljenju godinu kasnije upiše u CSKA-ovu školu hokeja. Bilo je to 1962. godine što je bio početak njegove karijere.

Budući da je bio malen i mršav trenirao je  u godinu kasnijoj generacijoj. Ipak, u godinama koje su uslijedile naporno je trenirao s vremenom se istaknuvši zbog vanserijskog talenta i brzine. Najznačajnije su bile četiri godine koje je proveo trenirajući kod Andreja Starovojtova, čovjeka kroz čije su ruke prošli svi najveći igrači tog doba. Svi treneri opisivali su Valerija kao iznimno darovitog i predanog mladića koji je živio za hokej. Napornim treniranjem i zalaganjem 1967. godine zaradio je i poziv u seniorsku momčad koju je tada vodio još jedan legendarni trener Anatolij Tarasov. On se, kada mu je Valerij prvi put poslan na trening, razočarao njegovom staturom i nejakošću, tad mu je bilo tek 168 cm. Debi za prvu momčad imao je 22. kolovoza iste godine u Novosibirsku gdje je CSKA prohujao pored Sibira sa 8-0. Valerij je igrao toliko loše da ga je Tarasov promptno poslao na kaljenje u drugoligaša Zvezdu iz Čebarkula, gradića u brdima Urala. Tamošnjem treneru dao je posebne instrukcije za mladog Valerija: - Moraš stvoriti uvjete da trenira triput dnevno. U utakmicama ne smije igrati manje od 70 % vremena bez obzira na rezultat. Tako je i bilo, a rezultat je bio da je za novi klub zabijao "kad bi se sjetio".

Uslijedio je povratak u CSKA u kojem je ostao sve do kraja karijere. Već kao 20-godišnjak izrastao je u ponajboljeg igrača momčadi koja je dominirala sovjetskom ligom iz godine u godinu. Prvi gol zabio je u travnju 1968. protiv Krilje Sovjetova. U listopadu iste godine po prvi put je zaigrao u napadu sa Borisom Mihajlovim i Vladimirom Petrovim koji će kasnije činiti jednu od naslavnijih trojki u hokejaškoj povijesti. Sva trojica su u prosincu iste godine debitirali i za reprezentaciju u dvama prijateljskim susretima sa ČSSR-om. Godinu kasnije zajedno su debitirali i na svjetskom prvenstvu u Stockholmu kojeg su osvojili uz 13 bodova Harlamova. Po povratku u Moskvu Valerij je dobio titulu "Zasluženij master sporta" kao jedan od najmlađih dobitnika u povijesti. (na slici s lijeva na desno Mihajlov, Petrov i Harlamov)

Spomenuta trojka bila je praktički nerazdvojna u godinama koje su uslijedile. Iako su po statistici bili podjednaki nitko nije dvojio kako je upravo Harlamov najbolji među njima. Njegova igra najčešće se svodila na brze prodore kroz protivničke obrane te izvrsna proigravanja koja su Petrov i Mihajlov izvrsno koristili. Sam Harlamov je o igranju u ovoj trojci rekao: - Možda se ne poznamo savršeno, ali znam što svatko od njih može učiniti u bilo kojem trenutku. Mogu predvidjeti njihova kretanja i odluke iako gledaju u drugom smjeru. (...) Bez da rečemo riječ, samo se pogledavši, znamo donijeti odluku koja je svima prihvatljiva. Ako izgubimo pločicu odmah znamo koji od nas se treba gdje postaviti u obrani.

Ono što je uslijedilo u sljedećem desetljeću bila je vjerojatno i najveća dominacija u povijesti hokeja. Od 1970. do 1981. godine CSKA je predvođen Harlamov osvojio 10 od mogućih 12 naslova prvaka. Dvaput je bio MVP, a po jednom najbolji strijelac i igrač s najviše bodova. U 438 utakmica ostvario je 507 bodova što je za ono vrijeme bio izvanredno ostvarenje. Međutim, treba istaknuti da je onodobni CSKA imao monopolo u hokeju te su u svojim redovima imali gotovo sve najbolje igrače. U takvom okruženju ni Harlamovu nije bilo teško postići sve što je postigao.

U reprezentativnom dresu nastupio je na 11 svjetskih prvenstava između spomenutog u Švedskoj 1969. i posljednjeg 1979. na domaćem ledu. Na njima je osvojio čak osam zlata uz dva srebra i jednu broncu. Uspjeh vrijedan divljenja koji će u povijesti hokeja zasigurno ostati nenadmašen. Sovjetska reprezentacija tada je bila stroj koji je na svjetskoj sceni dominirao kao nijedna reprezentacija ni prije ni poslije. Koliki-toliki konkurenti bili su Čehoslovaci koji su osvojili naslove u jedine tri godine kada Sovjeti s Harlamovim nisu: 1972., 1976. i 1977.

Spomenuta 1972. bila je godina kada je cijeli svijet čuo za Valerija Harlamova. Osim nastupa na turnirima svjetskog prvenstva Harlamov je bio ograničen na igranje unutar granica SSSR-a te je tako ostao relativno nepoznat javnosti van granica zemlje. Međutim, te godine održana je Olimpijada u Sapporu gdje je SSSR uvjerljivom predstavom osvojio četvrto uzastopno olimpijsko zlato. Izbornički dvojac Černjišjov-Tarasov po prvi je put "razbio" liniju Harlamov-Petrov-Mihajlov te je Valerija stavio sa Anatolijem Firsovim i Vladimirom Vikulovim. O toj situaciji Harlamov je rekao: - U početku sam bio prestrašen, ali onda sam onda vidio da igram s pravim umjetnicima. Brzo su me prihvatili i pomogli mi da se uigram s njima. Linija je na turniru briljirala, a osobito se istakao sam Harlamov koji je u 5 utakmica zabio 9 golova uz 7 dodavanja što je bio uvjerljivo najbolji učinak na turniru. Na slici u prodoru na utakmici sa ČSSR-om.

Iste godine održan je i tzv. "Summit series 1972." koji je osmišljen kao serija utakmica između reprezentacija SSSR-a i Tim Kanade odnosno selekcije kanadskih NHL igrača. Bila je to jedinstvena prilika za sučeljavanje dviju fenomenalnih momčadi, ali i dvaju hokejaških svjetova. Kanada je naime u to vrijeme bojkotirala svjetska prvenstva pa sovjetski i kanadski hokejaši nisu imali priliku za nastup jedni protiv drugih. Kako je u to vrijeme trajao i Hladni rat ne treba puno objašnjavati kakve su bile tenzije pred sučeljavanje dviju reprezentacija. U Kanadi je prevladavalo mišljenje kako se u njih igra najbolji svjetski hokej te kako će se s lakoćom obračunati sa SSSR-om. Novopečeni izbornik Vsevolod Bobrov nije tako mislio te je intenzivno pripremao Sovjete za veliki okršaj organiziravši svojim igračima čak i treninge boksa - za svaki slučaj.

Prvi susret u Montrealu i ono što je SSSR tada odigrao spada u najveće utakmice svih vremena. Pobjeda od 7-3 ostavila je Kanađane u nevjerici koji su, prema vlastitim izjavama, vjerovali kako će se prošetati kroz utakmicu. Valerij Harlamov bio je najbolji igrač susreta pokazavši Kanađanima dotad neviđene sposobnosti. Branič Dan Awrey izjavio je: - Bio je tako brz i bilo je tako teško branit se protiv njega. Divio sam se kad bi primio pločicu i kad bi kompletna postava odjednom bila pod trncima. Bio je jednostavno nevjerojatan. Upravo je pokraj njega Harlamov prošao kao brzi vlak kada je početkom druge trećine zabio gol za vodstvo od 3-2. Niti 10 minuta kasnije opet se upisao u strijelce i to nakon topovskog udarca koji je kanadskog vratara uhvatio nespremna, najvjerojatnije jer su mu treneri rekli da Sovjeti "i ne znaju baš pucati". Harlamov ih je opovrgnuo izvrsnim "bendijem" koji ga je kroz karijeru nebrojeno puta proslavio. Ta dva gola bila su dovoljna da ga Kanađani zauvijek upamte.

U preostala tri susreta odigrana u Kanadi obje su momčadi po jednom slavile dok je jedna utakmica završila remijem 4-4. Upravo u tom susretu Harlamov je bio strijelac još jednog dojmljivog pogotka i to sa dva igrača manje. Desetak dana kasnije serija se preselila u Moskvu gdje su odigrana još četiri susreta. U prvom je SSSR slavio sa 5-4 uz vrhunsku igru Harlamova koji je upisao dvije asistencije. Sljedeća, šesta utakmica serije bila je prijelomna. U njoj se dogodio kontroverzan događaj koji je u potpunosti bacio mrlju na pobjedu koju je Kanada na kraju izvojevala. Harlamov je u toj, kao i u svim utakmicama serije, bio nezadrživ za kanadsku obranu pa su ga se odlučili riješiti na grub način. Brad Park mu je nekoliko puta grubo ušao u tijelo što je uzrokovalo lakšu ozljedu gležnja. Kasnije tijekom utakmice ušao je u seriju konflikta sa Bobbyjem Clarkeom s kojim je izmijenio i nekoliko udaraca šakama. Harlamov je naposlijetku ipak izvukao deblji kraj; u jednom dvoboju bez pločice Clarke je namjerno palicom udario u Valerijev načeti gležanj što je uzrokovalo ozbiljnu ozljedu poslije koje u ostatku serije, iako je nakratko ulazio u igru, nije bio isti igrač. (trenutak udara na slici)

Iako je sam Clarke poslije izjavljivao kako je to bilo slučajno i u žaru borbe prava istina na vidjelo je izašla tek mnogo godina kasnije. Pomoćni trener Kanade John Ferguson tada je rekao: -Vidio sam da mu je (Harlamovu op.a.) gležanj bio u lošem stanju. Pozvao sam Clarkea na klupu, pogledao preko u Harlamova i rekao: Mislim da ga treba potapšati po gležnju. Nisam dvaput razmišljao, bio je važan susret a Harlamov nas je ubijao. Netko je to trebao učiniti. Clarke je na ovu izjavu reagirao rekavši kao se ne sjeća da mu je Ferguson to ikada rekao. Je li obolio od amnezije ili je lagao ne zna se, ali zna se kako je ta ozljeda bila prijelomni trenutak serije budući da je Kanada pobijedila i u toj i u preostale dvije utakmice. Harlamov je čak i ozljeđen zaigrao u posljednjoj osmoj utakmici u kojoj je upisao i dodavanje. Iako je Kanada pobjednik velike serije većina analitičara smatra kako je potez kojeg su izveli na Harlamovu velika mrlja i oblik varanja koji ne ide na čast nikome tko je u njoj sudjelovao.

Na kraju svega napisanog o Harlamovu i njegovoj ulozi u seriji iz 1972. godine spomenut ću komentar jednog tadašnjeg kanadskog novinara koji je rekao kako je na putu do pobjede Kanada imala samo dva zadatka koja je morala ispuniti: kako svladati Vladislava Tretjaka (vratar SSSR-a op.a.) i kako zaustaviti Valerija Harlamova.

Dvije godine kasnije održan je novi "summit" u istom formatu. Ovaj put Kanadu se predstavljali igrači iz WHA, organizacije i lige koja je u to doba bila rival NHL-a. SSSR je ovaj put bio pobjednik serije slavivši u 4 utakmice dok su 3 završile neriješeno, a jedna pobjedom Kanade. Harlamov je još jednom bio nezadrživ. Iako je zabio samo dva gola oba su bila nezaboravna. Osobito je ostao upamćen onaj kojeg je zabio u utakmici u Quebec Cityju kada je kao vjetar proklizao preko cijelog leda prevarivši cijelu obranu uključujući i tada najbolji kanadski dvojac koji su činili Pat Stapleton i Jean-Claude Tremblay. Potonji o tom golu kaže: - U to vrijeme u NHL-u i WHA nije bilo igrača koji bi riskirao prodor između nas, bilo je to kao da se nađete između dva mlinska kamena. Ipak, Harlamov je išao ravno na nas. I što se dogodilo; mene je trznuo u jednu, a njega (Stapletona op.a.) u drugu stranu, a sam prošao kroz sredinu. Nije mi bilo jasno kako nas je ostavio iza sebe, ali znao sam jednu stvar: samo je jedan takav igrač na svijetu, drugog nema.

Poslije uspješnih susreta reprezentacija uslijedili su i klupski okršaji između sovjetskih i NHL klubova. U Super seriji 1975-1976 Harlamov i CSKA odigrali su četiri utakmice na američkom kopnu. Najprije su pobijedili NY Rangerse sa 7-3, a onda remizirali s Montreal Canadiensima. Boston Bruinse svladali su sa 5-2 dok su ih u posljednjem susretu Philadelphia Flyersi svladali sa 4-1. Harlamov je po običaju bio najbolji igrač CSKA, a u ovim susretima zabio je 4 gola te imao 3 dodavanja. Bio je nezaustavljiv, njegova brzina i umjeće oduševljavali su publiku koja ga se sjećala još iz prošlih posjeta Sjevernoj Americi. Tako su ga on i Tretjak na predstavljanju prije utakmice s Montrealom doživjeli ovacije. S druge strane, kanadske igrače Harlamov je svojim igrama tjerao u očaj. Kao i četiri godine prije, jedini način da ga se zaustavi bilo je pomoću grubosti. Tako je u posljednjem susretu protiv Philadelphia Flyersa Ed Van Impe na samom početku susreta prema vlastitim riječima poželio Harlamovu dobrodošlicu u Philadelphiu.

Flyersi su u to vrijeme bili najomraženija momčad lige zbog grubog i nasilnog stila igre koji im je donio nadimak "Broad Street Bullies". Ed Van Impe bio je jedan od najzloglasnijih igrača i nije bilo slučajno da je upravo on izveo "hit" kojeg je sam Harlamov opisao na sljedeći način: - Udarac je bio tako jak i iznenadan, odjednom sam se našao u mraku. Umalo sam izgubio svijest. Na nekoliko trenutaka mišići me nisu slušali, ali sam naposlijetku nekako ustao. Dok je Harlamov ležao na ledu trener CSKA Konstantin Loktev odlučio je povući svoju momčad s leda jer nije želio riskirati zdravlje svojih igrača. Ipak, nakon 20-ak minuta nagovaranja od strane organizatora vratili su se i dovršili susret u kojem su Flyersi potpuno dominirali i slavili sa 4-1. Loktev je poslije izjavio: - Igrali smo protiv životnija, ne ljudi. To dovoljno govori kakav se hokej u ovoj utakmici igrao što možete vidjeti i u priloženom videu koji završava opisanim "hitom".

Godina 1976. po mnogočemu je bila značajna za Valerijevu karijeru. Na Olimpijadi u Innsbrucku SSSR je osvojio svoje peto uzastopno zlato svladavšu u finalu ČSSR sa 4-3. Upravo je Harlamov bio čovjek odluke budući da je krajem utakmice zabio pobjednički gol. Ukupno je na turniru poentirao tri puta uz još šest dodavanja. U svibnju iste godine se i oženio, a nakon samo 12 dana braka par je doživio tešku prometnu nesreću, na gotovo istom mjestu gdje će pet godina kasnije oboje i poginuti. Valerij je u nesreći zadobio frakturu desne noge, potres mozga, brojne posjekotine te dva slomljena rebra. Iako su mu liječnici savjetovali da zaključi karijeru za njega to nije dolazilo u obzir. Ulijedio je dugomjesečni oporavak u vojnoj bolnici u Moskvi za vrijeme kojeg su mu sve rane zarasle. Već krajem godine odigrao je i prvu utakmicu u kojoj je u pobjedi nad "Krilja Sovjetov" čak zabio i pogodak. Utakmica je bila jako emotivna, a Harlamov ju je opisao ovako: - Igrao sam kao da sam u magli, sve mi je bilo mutno. Ne zato što sam bio fizički nespreman, bilo je to jer sam bio dirnut načinom na koji su se prema odnosili igrači i moje i protivničke momčadi, štiteći me da mi se što ne bi dogodilo. Skoro sam zaplakao...

Nesreća nije ostavila posljedice na Valerijevu karijeru, nastavio je biti jedan pd glavnih igrača i u CSKA-u i u reprezentaciji. Bilo je još egzibicijskih utakmica sa sjevernoameričkim momčadima, a dobio je i neke ponude da nastavi karijeru u NHL-u. Kako je to za sovjetske igrače bilo zabranjeno nikada se nije ni dogodilo. Upravo zbog te činjenice američka i kanadska javnost Harlamova je doživljavala kao neku utvaru koja je igrala tamo negdje u Rusiji gdje ga nitko od njih nije mogao gledati i diviti se njegovom umjeću. Ali znali su da je riječ o nevjerojatnom igraču, ponajviše zbog izvedbi na "Summit seriesu" po kojima će njegov lik i djelo ostati najviše upamćeni.

Godine 1980. odigrao se olimpijski turnir u Lake Placidu u kojem je Harlamov sa SSSR-om doživio neslavni kraj svoje olimpijske dominacije. U finalu su ih pobijedili američki studenti što je ostalo poznato kao "Čudo na ledu". Taj turnir bio je labuđi pijev linije Mihajlov-Petrov-Harlamov, poslije njega više gotovo da i nisu igrali skupa. Razdvojio ih je trener Viktor Tihonov koji je uvidio kako više ne funkcioniraju kao nekada. Harlamov je ubuduće uglavnom igrao sa mladim Sergejem Makarovim, Aleksejem Kasatonovim i Andrejem Homutovim.

Sezona 1981/1892 trebala je biti Valerijeva posljednja kao igrača poslije koje bi počeo raditi u školi hokeja. I bila je posljednja, samo ne na način na koji se itko nadao. U igračkom smislu bila je to vrlo uspješna sezona, osvojen je novi naslov prvaka države kao i Europski kup kojeg je CSKA osvojio u Švedskoj. S reprezentacijom je osvojio novi naslov svjetskog prvaka, a kruna svega trebao je biti nastup na Kanada kupu. Uz (ne)nastup vezana je i priča o njegovoj pogibiji 27. kolovoza 1981.

Baš kao što to piše na spomeniku na 77. kilometru autoceste Moskva-Sankt Peterburg (na slici), tog dana pala je najveća zvijezda ruskog hokeja i to već u 33. godini života. Događaj je to koji je potresao cjelokupnu hokejašku i sportsku javnost u SSSR-u, ali i šire. Na sprovodu koji se održao tri dana kasnije na moskovskom groblju Kuncevo okupilo se više tisuća ljudi. Istog dana u Kanadi je počeo Kanada kup, reprezentativni turnir na kojem su se susreli svi najbolji igrači tog doba. Igrom sudbine, vjerojatno i najbolji igrač tog doba nije. Izbornik Viktor Tihonov odlučio ga je izostaviti iz sastava zbog navodne fizičke nespremnosti. Sam Valerij s odlukom se nije slagao te je zbog toga bio vrlo potresen. U takvom stanju dočekao je i smrt. Čim su u Winnipegu čuli za kobnu vijest igrači SSSR-a odlučili su igrati za Valerija te su u sljedećih 13 dana pomeli konkurenciju na Kanada kupu. Posebno je dojmljivo bilo veliko finale protiv domaćina u kojem su nadahnutom igrom slavili sa 8-1 ušutkavši tako 16 tisuća navijača u Montreal Forumu.

 

Za Valerijem i Irinom ostalo je dvoje malodobne djece, sin Aleksandr i kćer Begonita o kojima je brigu preuzela njihova baka. Sin Aleksandr krenuo je očevim stopama, a u tome su veliku ulogu imali Vladimir Krutov, Aleksej Kasatonov i Vjačeslav Fetisov. Oni su naime bili njegovi hokejaški mentori budući da je pokojni Valerij osim što im je bio suigrač bio i veliki prijatelj. Sam Aleksandr svih trojicu često je zvao nazivati svojom obitelji. Aleksandr je prošao školu hokeja u CSKA-u i 1994. godine postao 15. izbor NHL drafta. Međutim, tamo nikada nije igrao, a karijeru je nakon nekoliko godina igranja u nižim američkim ligama 2003. godine završio u petrogradskom SKA-u. Godine 1997. dobio je sina Valerija koji se za razliku od istoimenog djeda ipak odlučio za nogometnu karijeru.

Spomenuti spomenik na 77. kilometru postavljen je na desetu godišnjicu nesreće, a zanimljivo je kako to nije financirala nijedna nadležna institucija poput ministarstva sporta ili hokejaškog saveza već jedan poduzetnik koji je želio ostati anoniman. Mnogo je posthumnih počasti doživio Valerij Harlamov, a istaknut ću samo one najvažnije. Godine 1998. uvršten je u Kuću slavnih od IIHF-a, a sedam godina kasnije i u Kuću slavnih od NHL-a kao tek drugi Rus poslije Vladislava Tretjaka. Uvršten je i u IIHF-ovu momčad stoljeća kao lijevo krilo. Godine 2003. novine "Sovetski sport" ustanovile su trofej Harlamov kojeg dobija najbolji ruski NHL igrač. Istoimeni trofej od 2010. godine dobija i pobjednik juniorske lige MHL-a. KHL je 2008. godine prema njemu imenovao jednu od svoje četiri divizije. Po njemu je još od smrti 1981. godine imenovana hokejaška škola CSKA. Ruska narodna banka je 2009. godine napravila kovanicu od dva rublja s njegovim likom (na slici). Jedan je od tek tri hokejaša koji je doživio tu počast, druga dva su Vsevolod Bobrov i Aleksandr Maljcev. Sportsko društvo CSKA mu je iste godine napravilo bistuistovremeno i službeno umirovivši broj 17 kojeg je nosio tijekom svoje karijere.

Isti broj i to ne slučajno nosi i Ilja Kovalčuk kojemu je Harlamov bio idol: - Mislim da je bio jedan od najboljih igrača svih vremena. Trebao je biti s nama još dugo godina. Bio je i omiljeni igrač mog oca pa smo kod kuće imali mnogo njegovih snimki, osobito sa "Summita 1972". U reprezentativnom dresu Ilja nosi broj 71 samo zato što 17 ne smije imati, on je umirovljen i od strane saveza u spomen na Harlamova. Još jedna suvremena ruska zvijezda nosi broj 71 u njegovu počast. Pogađate, riječ je o Jevgeniju Malkinu.

Kada se govori o najvećem ruskom igraču svih vremena nitko sa sigurnošću ne može reći tko zaslužuje taj epitet. Prema različitim kriterijima mogu se izdojiti različiti igrači, npr. kako legendarnog vratara Vladislava Tretjaka usporediti s bilo kojim igračem. Ipak, većina ruskih hokejaških analitičara smatra kako je Valerij Harlamov više od svih ostalih zaslužio biti "najveći Rus". Iako je bilo igrača koji su postigli više golova, bodova i u klupskom i reprezentativnom dresu, iako ih je bilo s više osvojenih titula i naslova nitko nije imao hokejaško umijeće ravno onom koje je on imao. Imao je brzinu, udarac, prodornost, kontrolu pločice, viziju...sve što je bilo potrebno da bude najbolji. Uspjesi i na klupskoj i na reprezentativnoj razini došli su i zbog izvrsnih momčadi u kojima je igrao, ali je u svakoj od njih i on bio vrlo važan faktor. Kao važan faktor činjenice što ga se smatra legendom hokeja tu je i njegova prerana smrt. Kako to obično biva s prerano preminulim velikim sportašima njihova važnost često se dodatno naglašava. To je donekle slučaj i kod Valerija Harlamova.

Što drugi kažu o Harlamovu? Suigrači navode njegovu izrazitu predanost hokeju zbog koje je i postigao sve što je postigao. Upravo mu je ona pomogla da se nakon teške nesreće ponovno vrati hokeju kao i da uopće počne trenirati hokej budući da su mu liječnici to zabranili. Evo što kažu neki njegovi suvremenici: Vjačeslav Fetisov - Bio je personifikacija ruskog hokejaškog stila; bio je brz, energičan i pravi virtuoz na ledu. Anatolij Tarasov - Posjedovao je tri brzine: eksplozivnu brzinu kretanja i manevriranja na ledu, munjevitu brzinu reakcije na bilo kakvu promjenu na ledu i nevjerojatnu brzinu taktičkog razmišljanja. Andrej Nikolišin - Svi dječaci moje generacije su mu se divili baš kao i ja. Svi su željeli klizati i pucati kao on. Najbolje od svega bio je nejgov odnos prema igri, mogli ste vidjeti kako je volio to što je radio. Kasnije sam, dok sam igrao u Sjevernoj Americi čuo da je i tamo bilo ljudi koji su mu se divili, i tamo je bio zvijezda. Viktor Tihonov - Teško je kod njega nešto istaknuti. Ja bih rekao da je prije svega bio dobra osoba. Uvijek je bilo zadovoljstvo s njim raditi. Nije bio umišljen iako je bio zvijezda. Iako je često trpio udarce nikada se nije žalio. 

Nije uvijek bilo tako. Godine 1975. u utakmici s "Himikom" iz Voskresenska izgubio je živce te šakom u glavu udario protivničkog igrača Vladimira Smagina. Odmah je dobio kaznu igre te je udaljen s utakmice. Iako je momčad "Himika" odmah poslije utakmice napustila Moskvu Harlamov je potegao sve do Voskresenska kako bi se osobno ispričao Smaginu na onom što je učinio. Osim hokeja, volio je i nogomet te je bio navijač moskovskog "Torpeda" na čijim je utakmicama često boravio. Bio je i ljubitelj kazališta i glazbe.

Ako ste pročitali ovaj poduži tekst do kraja vjerujem da sada o Valeriju Harlamovu znate mnogo više nego prije. Samim time moj cilj je postignut. Za kraj dvije preporuke. Ove godine snimljen je igrani film "Legenda No. 17" koji autobiografski prati život čovjeka o kojem govori ovaj tekst. Da je riječ o kvalitetnom i dosljednom uratku svjedoče redom pozitivne kritike ljudi koji su Valerija poznavali i koji su mu bili suigrači. U svakom slučaju, prava poslastica za sve ljubitelje hokeja na filmskoj vrpci. Druga preporuka je link na video u kojem u dvije kratke minute možete vidjeti mnoštvo poteza i golova Valerija Harlamova od kojih su neki i opisani u tekstu.