Hokej kakav danas poznajemo rezultat je evolucije koju je ova igra doživjela tijekom svoje povijesti. Glavni pokretači te evolucije sve do današnjeg dana jesu treneri i stratezi, ljudi koji svojim inovacijama hokeju daju novu dimenziju. Takvih trenera danas je jako malo, ali ih je nekada, u samim početcima razvoja ovog sporta bilo dosta više. Iako su Kanađani izmislili ovaj sport, Rusi su ti koji su ga usavršili i u njega unijeli inovacije koje su ga unaprijedile i učinile ovakvim kakvim ga danas poznajemo. Tu dolazimo do čovjeka koji je tema ove kolumne, jednog od tvoraca sovjetskog odnosno ruskog hokeja i njegovog stila i jednog od ljudi koji je svojim djelovanjem uvelike utjecao na evoluciju hokejaške igre. Riječ je o Arkadiju Černjišjovu, samozatajnom hokejaškom genijalcu i najtrofejnijem izborniku SSSR-a svih vremena.
Da bismo uopće počeli priču o Arkadiju Černjišovu potrebno je ukratko proći kroz najraniju povijest hokeja. Bio je to u početku isključivo kanadski sport pa ga se u Europi, pa i Rusiji, dugo nazivalo kanadskim hokejom. U Rusiji se još od sredine XIX. stoljeća igrala njihova verzija hokeja tzv. bendi koji je i dan danas ostao popularan. Kako je u program prvih olimpijskih igara u Chamonixu 1924. godine uvrštena kanadska verzija postalo je jasno kako će upravo ona postati i globalna verzija. Kada je poslije drugog svjetskog rata konačno došla i u SSSR krenuo je i njezin sustavni razvoj i to osnivanjem klubova i hokejaških škola diljem zemlje. Od kanadskog hokeja preuzeli su samo pravila, a sve ostalo stvorili su od nule i to na svoj način, potpuno drugačiji od kanadskog. Kasniji uspjesi nisu mogli doći sami od sebe, bio je potreban netko da sve to pokrene sa nule. Tu konačno dolazimo do Arkadija Černjišova, čovjeka koji je jedan od onih koji su ruski hokej pokrenuli s nule.
On sam je na svijet došao 16. ožujka 1914. godine u Nižnjem Novgorodu gdje je bio sedmo dijete u obitelji aviomehaničara Ivana Černjišjova. Kad su mu bile dvije godine obitelj se zbog očeva posla preselila u Moskvu. Arkadij se pokazao vrlo bistrim mladićem te se upisao u školu za komunalno-građevinskog tehničara. Školu je morao napustiti sa 17 godina budući da mu je umro otac te se morao početi brinuti sam za sebe. Zaposlio se u aero-hidrodinamičkom institutu gdje je radio kao viši tehničar, a to mjesto napustio je 1936. godine kada se pridružio vojsci i NKVD-u, jednoj od tajnih policija iz tog doba. Taj posao dobio je kao nagradu za odlične rezultate koje je postigao igrajući u nogometnoj i bendi sekciji "Dinama", kluba u vlasništvu policije. Naime, većina sportaša tog doba ljeti je igrala nogomet, a zimi bendi što je bio slučaj i s Černjišjovim. U nekoliko godina igranja čak je pet puta osvojio kup u bendiju te dvaput u nogometu. Nogomet je igrao sve do 1948. godine, karijeru je završio u "Dinamu" iz Minska. U to doba je čak smatran i ponajboljim stoperom u zemlji te mu se predviđala uspješna nogometna karijera. Sve to palo je u vodu onda kada je kanadski hokej došao u Rusiju. Još prije toga Černjišova je privlačio trenerski poziv pa je jedno vrijeme bio i u funkciji igrača-trenera u bendi momčadi "Dinama". Trenersko oko pokazao je i u još jednoj situaciji; bilo je to 1944. godine kada je na jednoj nogometnoj utakmici između momčadi dviju tvornica uočio tada 15-godišnjeg vratara Lava Jašina kojeg je odmah doveo u "Dinamo". Sve ostalo je povijest, Jašin je kasnije postao jedan od najslavnijih vratara svih vremena. Iz tog razdoblja njegova života zna se jako malo, a to je u vezi s njegovom ličnosti koju ćemo pomnije opisati kasnije. U ratu je dobio titulu pukovnika, ali je brzo postalo jasno kako će njegova budućnost biti vezana uz sport, konkretno hokej.
Sportski komitet SSSR-a je odmah poslije rata predstavio plan uključenja u MOI (Međunarodni olimpijski odbor) te se krenulo sa stvaranjem uvjeta za razvoj svih olimpijskih sportova tog vremena. Tako je došlo i vrijeme za razvoj kanadskog hokeja. Najjednostavniji način za to bilo je regrutiranje igrača iz bendija koji je bio relativno sličan sport što se 1946. godine i dogodilo. Prvo sportsko društvo koje je osnovalo selekciju za kanadski hokej bio je "Dinamo" koji je to napravio početkom 1946. godine. Glavni pokretač cijelog projekta bio je tada 32-godišnji Černjišjov koji je preuzeo ulogu trenera-igrača. Većina prvotnih igrača došla je iz bendi selekcije, a bilo je i onih iz nogometne kakav je bio i sam Černjišjov. Početci su bili teški, kako za igrače tako i za trenere. Priča kaže kako je sve što je Černjišjov znao o kanadskom hokeju bila bilježnica s pravilima igre. Da bi naučio još više čak se sastajao sa njemačkim ratnim zarobljenicima koji su bili upoznati s igrom. Početkom 1947. godine odigrano je i prvo prvenstvo SSSR-a. Strijelac prvog pogotka u povijesti bio je ni više ni manje nego Arkadij Černjišjov. Dogodilo se to u sedmoj minuti utakmice njegovog "Dinama" i "Vodnika" iz Arhangelska. "Dinamo" je na kraju postao i prvi prvak SSSR-a, a trener-igrač Černjišjov po prvi put se upisao u povijest sovjetskog hokeja. U 11 utakmice te sezone postigao je 4 gola (na slici pobjednička momčad, Černjišjov sa trofejom u rukama).
Godinu kasnije zauvijek je napustio nogomet, a usput je i zaključio igračku karijeru u hokeju. Trenerski poziv bio je ono što ga je privlačilo i u čemu je vidio svoju budućnost. Ta budućnost nije bila toliko blistava koliko je mogla biti da nije bilo jednog peha. Černjišjov je naime bio trener "Dinama", sovjetskog kluba broj dva iza neprikosnovenog "CSKA". Crvena Armija je bila najzaslužnija za razvoj hokeja pa je shodno tome i "CSKA" bio privilegirani klub. Imali su najefikasniju skaut službu, mogli su regrutirati bilo kojeg igrača iz drugog kluba pa nije ni čudo da su u godinama i desetljećima koja su uslijedila bili praktički nepobjedivi. "Dinamo" je s druge strane uvijek bio u njihovoj sjeni, baš kao i njegov trener Černjišjov u odnosu na CSKA-ovog Anatolija Tarasova. Upravo su ova dva čovjeka bili istinski kreatori i arhitekti sovjetskog hokeja, svatko na svoj način. U ovom tekstu više će pažnje biti posvećeno Černjišjovu koji je već 1948. godine u suradnji sa Vladimirom Jegorovim preuzeo brigu o reprezentaciji SSSR-a koja je tada postojala samo neslužbeno. Naime, vlasti su zabranile nastup na svjetskim prvenstvima i drugim međunarodnim natjecanjima sve dok treneri ne budu mogli garantirati pobjedu. Budući da pragmatični Černjišjov to nije mogao učiniti reprezentacija je bila osuđena na igranje neslužbenih susreta iza željezne zavjese. Prvi takav dogodio se 1948. godine, a protivnik je bio čehoslovački klub LTC iz Praga, momčad sa puno većim iskustvom od onog sovjetskog.
U pripremi za susret Černjišjovu nije bilo nimalo lako. Osim što je kod izbora igrača bio primoran koristiti uglavnom one iz CSKA morao je trpiti i stalno uplitanje vlasti u njegov posao. Tako su prije službenih utakmica otvorenih za javnost morali odigrati dva tajna susreta kako bi se vlasti uvjerile da je sovjetska momčad može parirati češkoj. Kada su se napokon u to i uvjerili odigrana su tri susreta pred oko 30.000 gledatelja na otvorenom stadionu u Moskvi. Sovjeti su prvo pobijedili sa 6-3 zatim izgubili sa 5-3 da bi se remijem 2-2 u trećem susretu proglasili sebe pobjednicima s obzirom na bolju gol-razliku. Bio je to veliki uspjeh s obzirom da je češki sastav tada bio puno napredniji te su imali više iskustva, dijelom i zbog činjenice što ih je trenirao Kanađanin Paul Buckna. On je na hokej gledao na način puno drugačiji od svojih sunarodnjaka pa se zato i otisnuo u Europu. LTC je tada igrao brzo, s puno dodavanja i s odličnom kontrolom pločice. Prednost je davana napadu pred obranom. U to doba u Kanadi tako nitko nije igrao pa je Buckna bio možda i prvi revolucionar hokejaške igre. Upravo je on i njegovo shvaćanje hokeja značajno utjecalo na Arkadija Černjišjova i Anatolija Tarasova koji su se u budućnosti trudili kopirati njegov stil.
Budući prijateljski susreti pokazali su brojne slabosti pa je reprezentacija još neko vrijeme ostala bez službenog nastupa. Godine 1952. SSSR je pristupio IIHF-u, a godinu kasnije trebali su konačno nastupiti i na svjetskom prvenstvu u Švicarskoj. Netom prije turnira ozlijedio im se najbolji igrač Vsevolod Bobrov pa su vlasti otkazale već planirani nastup. Prije odgode Jegorov i Černjišjov ponovno su upitani mogu li garantirati prvo mjesto na što su bez razmišljanja odgovorili negativno. Da sve pripreme koje su odradili ne bi bile uzalud momčad je poslana na studentske igre u Beč gdje su se poigrali s konkurencijom iz Poljske i ČSSR-a. Uslijedila je povijesna 1954. godina u kojoj je i službeno rođena hokejaška reprezentacija SSSR-a. Svjetsko prvenstvo igralo se u Švedskoj; osam reprezentacija igralo je ligaškim sustavom svatko sa svakim. Kanadu je te godine, kao i gotovo svih prije, predstavljala jedna niželigaška momčad. Naime, bili su toliko premoćni na svjetskoj sceni da su i njihove prosječne momčadi s lakoćom osvajale svjetske naslove, dotad su u 18 nastupa imali čak 15 zlata i 3 srebra. Te sezone Kanadu je predstavljala momčad "East York Lyndhursts", prosječnog člana nominalno druge lige regije Ontario.
Susret s Kanadom bio je posljednji na turniru. Do njega su upisali 5 pobjeda i remi sa Švedskom. U prvi povijesni dvoboj s Kanadom ušli su kao totalni autsajder, dijelom i zbog činjenice da su Kanađani dotad na turniru upisali sve pobjede uz gol-razliku od 57:5. Još su dvije zanimljive priče vezane uz autsajderstvo SSSR-a. Organizatori su bili toliko sigurni u pobjedu Kanade da su dan prije utakmice počeli prodavati ulaznice za majstoricu između Švedske i SSSR-a koja je trebala odlučiti o europskom prvaku, odnosno svjetskom vicepravku. Naime, u slučaju pobjede Kanade Švedska i SSSR bili bi poravnati na drugom mjestu. Ta utakmica, naravno, nikada nije odigrana budući da su Sovjeti pobijedili Kanadu. Druga priča vezana je uz junaka ovog članka. On je dan prije utakmice sa svojim igračima gledao trening Kanade. Bio je to dio njegove strategije; u neposrednom razgovoru s igračima komentirali su igru, taktiku i svoje mogućnosti. Igrači su bili prestrašeni vidjevši kanadsku agresivnost, igru na tijelo te nekoliko u žaru borbe slomljenih palica. Igrači su se uspaničilii među sobom komentirali kako nemaju šanse budući da u Rusiji nitko nije igrao na takav način. Černjišjov ništa nije govorio, samo je mirno gledao trening. Tamo se našao i Anatolij Tarasov koji je tada bio u ulozi savjetnika. On je dijelio strah s igračima te je bio začetnik ideje da predaju susret protiv Kanade kako bi sačuvali snagu za Švedsku. Kada su Černjišjova upitali što će napraviti on je staloženo odgovorio: - Izaći ćete na led i pobijediti. Tako je i bilo, u možda i najvažnijoj utakmici u svojoj povijesti SSSR je slavio sa uvjerljivih 7-2. Ova pobjeda bila je prva najava prestanka apsolutne dominacije Kanade u hokeju kao i dolaska Sovjeta na svjetsku hokejašku scenu. O samoj utakmici jedan je kanadski trener rekao: - Sovjeti su igrali briljantno...mi jednostavno nismo mogli zamisliti da netko igra hokej na takav način. Bili smo impresioniran radnom etikom koju su pokazali sovjetski igrači kao i njihovom sposobnošću da igraju na nezamislivo brzom tempu. (na slici detalj sa susreta)
Sve to bilo je zasluga isključivo Arkadija Černjišjova. Bila je to kulminacija svega onog što je zamišljao otkad se prvi put susreo s kanadskim hokejom i otkad se upoznao s hokejaškom filozofijom Paula Buckne. Osim u taktičkom smislu bila je to velika pobjeda i u psihološkom smislu; Černjišjov je uspio uvjeriti svoje igrače kako su sposobni igrati protiv Kanađana te ih i pobijediti. Pobjeda je kod kuće itekako odjeknula, a vlasti su bile vrlo zadovoljne postignutim uspjehom. Mnogi analitičari se slažu: da Kanada tada nije pobijeđena veliko je pitanje bi li SSSR ikada više nastupio na svjetskim prvenstvima i bi li hokej nastavio sa svojim razvojem. Vlasti su naime bile vrlo skeptične oko toga jesu li sposobni razviti dominaciju u ovom sportu te su prema brojnim izvorima bili spremni i zamrznuti cijeli projekt kojeg su počeli nekoliko godina prije. Pobjede nad praškim LTD-om i Kanadom tako su sovjetski hokej održale na životu. Bolje reći, Arkadij Černišjov ga je održao na životu. Sve što je reprezentacija dotad napravila, uključujući uopće i nastupanje protiv Kanade, ponajviše je njegova zasluga te je to ključni razlog zašto se i njega treba smatrati "ocem sovjetskog hokeja", titulom kojom se danas nepravedno kiti samo ime Anatolija Tarasova.
Godine koje su uslijedile bile su promjenjive sreće za reprezentaciju SSSR-a i Černjišjova na njezinu čelu. Već na sljedećem svjetskom prvenstvu poraženi su od Kanade sa glatkih 5-0 te su se morali zadovoljiti srebrom. Nije to bila dobra uvertira za Olimpijske igre koje su se 1956. održavale u talijanskoj Cortini D'Ampezzo. One su završile novim velikim uspjehom SSSR-a koji je pobijedio sve protivnike i uzeo prvo olimpijsko zlato u svojoj povijesti. Najzaslužniji za taj uspjeh svakako je bio Černjišjov koji je u dvije godine dodatno usavršio momčad, a posebno se istakao u jednoj stvari koja će kasnije postati uobičajena za reprezentaciju SSSR-a. Igrače za momčad nije birao individualno već u tzv. trojkama koje su uglavnom igrale zajedno i u klubovima. Time je povećao uigranost momčadi, a i igračima je bilo lakše igrati u poznatom društvu. Najzaslužniji za zlato je uz trenera bio i najbolji igrač tog doba u SSSR-u, Vsevolod Bobrov koji je oduvijek bio u svađi s Anatolijem Tarasovim pa bi u slučaju da je on bio izbornik zasigurno bio van reprezentacije. Bez njega bi Sovjeti bili znatno oslabljeni i teško da bi ikada osvojili zlato. To je još jedan pokazatelj koliko je u ovom dobu Černjišjov bio značajniji od Tarasova za sovjetski hokej. Olimpijsko zlato Černjišjova je kod kuće vinulo u zvijezde te je postao ljubimac vlasti, ali i navijača kojih je bilo sve više i više. Hokej je tada doživio svoju eksploziju, počelo se više ulagati te je imao sve više pristalica među narodom i što je još važnije među vladajućima. Bi li svega toga bilo da nije Arkadija Černjišjova? Jako teško.
U vremenu koje je uslijedilo malo toga dobrog se dogodilo Černjišjovu i reprezentaciji SSSR-a. Osokoljeni uspjehom na Olimpijadi Sovjeti su 1957. godine odlučili ugostiti svjetsko prvenstvo. Zbog agresije SSSR-a na Mađarsku godinu ranije prvenstvo su bojkotirali i Kanađani i Amerikanci pa se Sovjetima predviđala laka pobjeda. Međutim, ona se nije dogodila i Šveđani su usred Moskve osvojili zlato. Glavnim krivcem proglašen je Černjišjov te je dobio otkaz. Način na koji je to napravljeno bio je brutalan. Netom poslije turnira objavljen je popis delegacije i igrača koja je trebala gostovati na jednom turniru u ČSSR-u. Na popisu se nije našlo i njegovo ime što je bio znak kako na njega više ne računaju. Nitko mu se nije javio niti mu zahvalio za sve što je dotad napravio. Njegovo mjesto preuzeo je Tarasov koji je javno osudio način na koji je Černjišjov potjeran iz reprezentacije. Međutim, mnogi kasniji izvori navode kako je upravo on sam zaslužan za to budući da je ispod stola potkopavao Černjišjova i preuveličavao njegov neuspjeh u Moskvi samo kako bi se dokopao izborničke funkcije (na slici Černjišjov sa igračima).
Černjišjov se sada mogao u potpunosti posvetiti trenerskom poslu u "Dinamu", dužnosti koju je obavljao još od osnutka kluba 11 godina ranije. Osim opisanog naslova u prvoj sezoni "Dinamo" nije imao previše uspjeha u prvenstvu pod vodstvom Černjišjova, a to je potrajalo sve do 1975. godine, punih 28 godina. Naslovom su se okitili još samo 1954. godine. Još su devet puta bili viceprvaci, trinaest puta treći, dvaput četvrti i po jednom peti i sedmi. Već je bilo govora o CSKA-ovoj dominaciji u domaćem hokeju, ali je kroz ovako dugo razdoblje Černjišjov s "Dinamom" ipak bio vrlo neuspješan u odnosu na CSKA kojeg je trenirao Tarasov, a koji je u istom razdoblju osvojio 18 naslova. To je možda i jedina stavka u kojoj je Tarasov bio nedvojbeno bolji od Černjišjova.
Novu priliku na izborničkoj klupi dočekao je nakon samo četiri godine. Tarasov je reprezentaciju unazadio, poraženi su tri sezone zaredom uključujući i debakl na Olimpijskim igrama u Squaw Valleyu gdje su osvojili tek broncu. Osim toga igrači su se pobunili protiv Tarasova i njegove samovolje dok je on za neuspjeh optuživao svih osim sebe. Savez je brzo pronašao riješenje te uputio poziv Černjišjovu koji je prešao preko onoga što su mu učinili prije četiri godine te se ponovno prihvatio izborničke pozicije. Ni on se nije proslavio, doživio je novi neuspjeh nakon što je na svjetskom prvenstvo u Švicarskoj osvojio tek broncu. Bilo je očito da je reprezentacija u krizi. Najveći problem nije bio u izborniku već to što su okosnicu momčadi i dalje činili igrači koji su hokej naučili igrati 40-ih godina, a ta generacija osim Bobrova nije izbacila dovoljno dobre igrače. Slično je bilo i sa generacijama iz 50-ih godina. Cjelokupan nacionalni program našao se u problemima pa se tražilo najbolje riješenje za nastali problem. Tako su početkom 1963. godine i Černjišjov i Tarasov pozvani u Sportski komitet SSSR-a na razgovor sa direktorom Leonidom Homenkovim. Tarasov je to opisao ovako: - Rekao nam je da smo odsad on (Černjišjov op.a.) i ja odgovorni za vraćanje reprezentacije u formu. I to nije bio zahtjev ili savjet, bila je to zapovijed. A zapovijed je zapovijed.
Ovaj dvojac punih je 11 godina proveo za kormilom reprezentacije, sve do 1972. godine. U to vrijeme ostvarena je najveća dominacija u povijesti hokeja te stvorena možda i najmoćnija momčad svih vremena. Bili su neporaženi na međunarodnoj sceni, osvojili su deset svjetskih i tri olimpijska zlata. Poklopilo se to sa dolaskom velikih talenata iz generacije rođene poslije rata. U nju spadaju imena poput Valerija Harlamova, Aleksandra Maljceva, Borisa Mihajlova, Vladimira Petrova, Aleksandra Ragulina....Oba trenera zaslužna su za njihovo pojavljivanje na velikoj sceni budući da ih je većina proizašla iz hokejaške škole "Dinama" odnosno "CSKA". Treba li uopće reći kako su vlasti bile zadovoljne s onim što su Černjišjov i Tarasov postigli? Ipak, svemu dođe kraj pa je tako došao i njihovom madatu na sovjetskoj klupi. Način na koji se to dogodilo zasigurno je unikatan u sportskom svijetu. Uzročnik svih problema je, naravno, bio Tarasov. Godine 1968. dogodila se sovjetska invazija na ČSSR što je bio veliki vanjskopolitički neuspjeh. Kako bi se opravdali pred svjetskom javnosti Sovjeti su bili odlučni u budućnosti održavati što prijateljskije odnose sa Čehoslovacima; time bi pokazali kako je među njima sve u redu. Četiri godine kasnije na Olimpijadi u Sapporu susreli su se ČSSR i SSSR. Svi igrači i treneri dobili su instrukcije da ne smije biti incidenata. Tarasov kao tko zna koji put u karijeri nije znao obuzdati emocije pa je svojim ponašanjem izazvao sukob između igrača, ali i navijača. Sve je završilo diplomatskom notom ČSSR-a, a to je bilo točno ono što sovjetske vlasti nisu željele pa je bilo jasno da Tarasov, a posljedično i Černjišjov moraju ići. Ali kako otjerati trofejni i neporaženi dvojac?
Načn na koji je to učinjeno bio je savršeno okrutan. Dotad su za svako osvojeno zlato igrači bili nagrađivani sa po 1000 rubalja, a treneri sa po 800. Černjišjov i Tarasov smatrali su to nepravednim pa su iz godine u godinu Sportskom komitetu kao akt protesta ponudili mandat na raspolaganje. Bio je to kao neki igrokaz budući da su redovito bivali odbijeni te je pronalažen neki drugi način kompenzacije. Oni su znali da će biti tako, ali su reda radi svake godine ponavljali svoj protest. Tako je bilo sve do 1972. godine nakon zlata na Olimpijadi. Obojica su već po običaju podnijeli svoje ostavke, a o onome što je uslijedilo Semjon Vajhanski piše: - Kada su ušli u ured, Pavlov (direktor Sportskog komiteta op.a.) je ustao sa stolice i odmah se rukovao s njima zahvalivši im na svemu što su učinili. Kada su prvotni šok zamijenili pokušajem izvlačenja on ih je prekinuo novim rukovanjem i zahvalom rekavši kako zaslužuju odmor.
Bio je to kraj najuspješnijeg mandata u povijesti reprezentativnog hokeja. I dok je Tarasov definitivno napustio reprezentaciju i sve poslove vezane uz nju Černjišjov je još iste godine dobio zadatak zajedno sa Borisom Kulaginom, tadašnjim trenerom CSKA, pročiti reprezentaciju Kanade pred dvoboje legendarne Sumit serije iz 1972. godine. Dugo su proučavali njihove igrače, taktiku i trenažne procede te dali novom izborniku Vsevolodu Bobrovu vrijedne podatke i savjete koji su mu puno pomogli u pripremi momčadi. Međuostalim mu je i rekao: - Dragi Seva (nadimak Bobrova op.a.) došlo je i tvoje vrijeme, o ovome će se dugo pričati. Sam Bobrov rekao je kako su mu te riječi najviše značile, a čitav doprinos Černjišjova u velikom uspjehu koji je reprezentacija postila u susretu s Kanađanima nemjerljiv. Jedne kanadske novine kasnije su napisale: - Sam Černjišjov u kratko vrijeme je bolje razumio reprezentaciju Kanade nego cijela naša delegacija reprezentaciju SSSR-a dok je bila u Rusiji. Zar nije vrijeme da i mi nešto naučimo od njega?
Sljedeće godine napunio je 60 godina, a već sljedeće odlučio se povući sa mjesta trenera Dinama. Na tom mjestu bio je od osnutka kluba, punih 28 godina. Zaključio je kako je vrijeme da ode i ostavi prostora nekim novim ljudima. Nije bilo boljeg izbora od pomoćnika Vladimira Jurzinova, čovjeka kojeg je "stvorio" i čiji je bio mentor. Međutim, to nije bio kraj njegovoj uključenosti u Dinamo. Prešao je na poziciju direktora škole hokeja te je sljedećih devet godina radio s mladim nadama kluba. Radio je to sve do kobne 1983. godine kada je jedan događaj zauvijek promijenio njegov život i naprasno prekinuo uključenost u sovjetski hokej. Te godine sportsko društvo Dinamo slavilo je 60 godina postojanja. Tim povodom napravili su listu zaslužnih djelatnika koji su trebali dobiti nagrade za svoj doprinos klubu. Na listi se nije našao i Černjišjov kojem je klub, kasnije će se otkriti, u tajnosti planirao veliku nagradu za njegov 70. rođendan godinu kasnije. On to nije znao pa je, kada je saznao da neće dobiti nagradu, bio duboko potresen i razočaran. Sve što je dobio na proslavi bila je najobičnija zahvalnica na jednom papiru. Došao je kući i pred sinom iskapio čašu votke iako gotovo nikada nije pio. Otišao je u šetnju te je pao preko jednog stabla koje je palo na ulicu. Na ulici je ležao više sati prije nego ga je pronašao sin Boris, prolaznici su mislili da je obični pijanac jer je bio glavom okrenut prema tlu. I sin je mislio da je za sve kriv alkohol, ali je ustanovljeno kako je doživio teški srčani udar poslije kojeg mu je lijeva strana tijela zauvijek ostala paralizirana. Ostatak života proveo je u krevetu i kolicima, tužan, slomljen i gotovo zaboravljen i od kluba kojemu je dao sve i od Sportskog komiteta koji poslije nesreće nikada više nije stupio u kontakt s njim, ni da ga pita kako je. Jedini koji ga nisu zaboravili bili su igrači koje je trenirao i koji su ga svi odreda voljeli i doživljavali kao svog hokejaškog mentora.
Umro je 22. kolovoza 1992. u 78. godini života nakon novog srčanog udara, a kako mu sam sin kaže, to mu je došlo kao nagrada s obzirom kako je proživio posljednje godine. Pokopan je na groblju Vagankovsko u Moskvi. Predsjednik "Dinama" Aleksandr Steblin organizirao je podizanje nadgrobnog spomenika kojeg Černjišjova prikazuje naslonjenog na ogradu klizališta pogleda uperenog u daljinu. Kipar je izvrsno prikazao njegovo stanje uma; uvijek u hokeju, uvijek usredotočen na igru (na slici). Nije doživio mnogo posmrtnih počasti, ljudi su olako zaboravili sve što je napravio za sovjetski hokej. Škola hokeja u "Dinamu" danas nosi njegovo ime baš kao i jedna od divizija u KHL-u. Godine 1998. uvršten je u Kuću slavnih IIHF-a. U onu sovjetsku ušao je među prvima, još 1948. godine. Danas se o Arkadiju Černjišjova zna jako malo toga u odnosu na njegove suvremenike. Rijetko je davao intervjue medijima, nije pisao knjige niti kolumne, za razliku od rivala Tarasova. O njemu se danas najviše zna iz izjava njegovih suvremenika koji su znali iznositi i neke anegodote o velikom treneru. Valerij Harlamov - Na svjetskom prventvu 1969. igrali smo sa ČSSR-om. Pri rezultatu 2-2 pred kraj susreta izgubio sam pločicu u svojoj trećini, a njihov branič Horešovski potom je zabio pobjednički gol. U svlačionici je poslije bila grobna tišina, a meni su suze došle na oči. Arkadij mi je prišao, stavio ruke na ramena i rekao: "Gledaj, ako svaki neuspjeh budeš tako uzimao k srcu nećeš dugo trajati. A ti si jako potreban ovoj momčadi." Tih riječi sjećat ću se dok sam živ. Anatolij Tarasov - Kada zamišljam idealnog trenera u obzir prije svega uzimam njegovu pojavu, radnu etiku, ponašanje... Prvi koji mi pada na pamet uvijek je Arkadij; nikada nije kasnio, uvijek je držao do svoje riječi. Divio sam se njegovoj točnosti, predanosti i skromnosti. Vsevolod Bobrov - Jedan je od onih ljudi koji sportaša poznaje u dušu. Sposoban je motivirati igrače i momčad na način na koji to nitko drugi ne može. Pravi je učitelj i uzor za svih nas.
Opisuju ga i kao simpatičnog i dragog čovjeka koji je, kada je to bilo potrebno, postajao grub i beskompromisan. Tako je za vrijeme jednog treninga jedan od igrača odbio trenirati te mu prijateljski rekao da je dosta te da idu na večeru. Ne samo da je odbio njegovu ideju već mu je priredio najgoru kaznu; sljedećih desetak dana potpuno ga je ignorirao, ništa mu nije govorio ni odgovarao, nije ga uključivao u treninge, kao da ne postoji. Igrač se toliko pokajao zbog onoga što je učinio pa mu više nikada nije palo na pamet žaliti se svom treneru. Oštre mjere ipak je rijetko poduzimao jer mu je moto bio "Vrijeme je najbolji sudac" što je vidljivo i na ovom primjeru. O njegovu privatnom životu zna se još manje nego o profesionalnom; bio je u braku sa Latvijkom Verom koja je bila profesionalna igračica bendija, imali su dva sina: Borisa i Pjotra. U slobodno vrijeme najviše je volio skupljati gljive čiji je bio strastveni skupljač. Volio je slušati Čajkovskog i čitati Dostojevskog; prema vlastitim riječima Rat i mir pročitao je nebrojeno puta.
Volio je i proučavao psihologiju što je znao pokazati i kao trener u praksi; jednom prilikom u noći pred važnu utakmicu jedan igrač od uzbuđenja nije mogao zaspati. Černjišjov je došao i rekao kako će mu dati tabletu za spavanje. Uzeo je komadić šećera i dao mu da ga popije. Zaspao je nekoliko minuta poslije, kao janje. Za vrijeme utakmica odisao je smirenošću, nikada nije gubio živce te je prenosio pozitivnu energiju na igrače. Nikada nije govorio glasno, uvijek je sjedao na svojem mjestu tek ponekad uputivši savjet igraču kojemu bi završila izmjena. Baš zbog takvog ponašanja i pojavnosti sve do danas je ostao u sjeni potpuno oprečnog Anatolija Tarasova kojemu se tepa kao ocu sovjetskog hokeja i koji se u sovjetskom hokeju kao trener uglavnom smatra brojem jedan. Potpuno nepošteno i nepravedno budući da je Arkadij Černjišjov nemjerljivo više doprinio i sovjetskom i svjetskom hokeju, bilo to svojom profesionalnošću bilo uspjesima na ledu.
Njegovi izravni učenici bili su slavni treneri Viktor Tihonov i Vladimir Jurzinov, ali i današnji izbornik Rusije Zinetula Biljaletdinov koji je igračku karijeru počeo pod njegovom paskom. A koliko je samo njegovih neizravnih učenika, onih koji i danas primjenjuju neke od njegovih taktičkih zamisli ali i trenerskih metoda. Ukratko rečeno - utjecaj Arkadija Černjišjova na hokej vjerojatno je i najveći nekog trenera u povijesti ovog sporta. Sovjetskog sigurno, a možda i svjetskog. Zato, kada negdje pročitate ili čujete da je Anatolij Tarasov otac sovjetskog hokeja sjetite se imena Arkadija Černjišjova i ovog teksta koji je, toplo se nadam, pokazao tko stvarno zaslužuje nositi tu titulu.
Dosad objavljeno u rubrici "Legende ruskog hokeja":
Nema komentara:
Objavi komentar