Sezona 2013/2014 bila je vrlo vjerojatno i posljednja za tri velika i
ponajveća ruska trenera u posljednjih dvadesetak godina. Igrom slučaja u
trenersku mirovinu odlaze gotovo istovremeno i to nakon vrlo loših
sezona koje ipak nisu uspjele pokvariti sve pozitivno što su napravili
tijekom svojih karijera. Baš zato zaslužuju da se spomenu i predstave u
ovoj seriji tekstova. Trojka o kojoj govorimo čine Valerij Belousov, Pjotr Vorobjov i Vladimir Krikunov.
Priču nastavljamo sa trenerom čiji značaj za ruski hokej nije mjeren u rezultatskim uspjesima već onim koje je postigao u radu s igračima, osobito mladim. Pjotr Iljič Vorobjov radio je u mnogo klubova diljem Rusije i inozemstva, ali najdublji i neizbrisivi trag ostavio je u tri: "Dinamu" iz Rige, "Lokomotivu" iz Jaroslavla i "Ladi" iz Toljatija. Rođen je u Moskvi 1949. godine i to u vrlo brojnoj obitelji. Život u siromaštvu poslijeratne Moskve; borba s gladi, mukotrpan rad, rano sazrijevanje i opća surovost takvog života uvelike su oblikovali njegov karakter, ali i principe prema kojima je Pjotr Vorobjov radio i kao hokejaški trener - strogo, čvrsto i organizirano. U hokej je ušao slučajno i kasno, kao 18-godišnjak, i da nije bilo ujaka koji mu je kupio prvu opremu nikad ne bi postao igrač. Karijera mu je bila kratka, ali dosta uspješna. Počela je u kijevskom "Dinamu" kojeg je već nakon jedne sezone zamijenio onim riškim. U latvijskoj prijestolnici je pustio korijene i zasnovao obitelj, a igranje pod paskom legendarnog trenera Viktora Tihonova itekako mu je odgovaralo. Igrajući kao centar skupio je simpatije riške publike više zbog požrtvovnosti i oštrog karaktera nego zbog igračkih sposobnosti iako je u 205 prvenstvenih utakmica zabio zavidna 102 gola.
Igračku karijeru zamijenio je trenerskom već kao 30-godišnjak. Ostao je u Rigi; od 1982. do 1989. godine bio je pomoćnik velikom treneru Vladimiru Jurzinovu te su u tandemu ostvarivali sjajne rezultate predstavljajući veliku prijetnju privilegiranim moskovskim klubovima. Kako je Jurzinov uvijek bio vezan za moskovski "Dinamo" nije mogao odbiti njihovu ponudu te tamo odlazi 1989. godine što Vorobjovu konačno otvara mjesto glavnog trenera u riškom "Dinamu". Međutim, nakon samo jedne sezone dobio je poziv starog druga da mu se priključi u Moskvi. Poziv je bio toliko neodoljiv da je Vorobjov nakon više od 20 godina zauvijek napustio Rigu. Opet spojeni tandem u naredne je dvije sezone osvojio dva naslova prvaka pokorivši konkurenciju, ali je Jurzinov 1992. godine svejedno odlučio napustiti Rusiju baš kao i mnoštvo njegovih kolega u to vrijeme. Otišao je u Finsku, a Vorobjov je kao i nekoć u Rigi preuzeo mjesto glavnog trenera. Već u prvoj sezoni osvojio je svoj prvi samostalni naslov u velikom finalu pobijedivši svoj budući klub - "Ladu". Ipak, 1993. godine ni on nije mogao odoljeti zovu novca iz inozemstva te se odlučio okušati u Njemačkoj gdje je tri godine bez većeg uspjeha trenirao "Frankfurt Lionse". Rusija je ipak bila njegov dom te se tako 1996. vraća u drugu veliku postaju svoje karijere - tadašnji "Torpedo", a danas "Lokomotiv" iz Jaroslavla.
"Lada" je u to vrijeme bila jedan od financijski stabilnijih klubova lige, ali daleko od samog vrha. Sastavljali su momčad koja je bila klišeizirani spoj mladosti i iskustva sa dosta mladih i nedokazanih igrača - nešto što je Vorobjovu izvrsno odgovaralo. Tako je u narednih pet sezona provedenih u klubu "stvorio" i svijetu predstavio Ilju Brizgalova, Alekseja Jemelina, Aleksandra Sjomina, Vasilija Košečkina, Igora Grigorenka i dr. Iako nisu ostvarivali velike uspjehe uvijek su bili pri vrhu te je Vorobjov u to vrijeme s pravom bio uvrštavan u vodeće ruske trenerske stručnjake. Najveći uspjeh tog razdoblja "Lada" je ostvarila u sezoni 04/05 kada je liga bila preplavljena zvijezdama iz NHL-a gdje je bio lockout. U njih su bila samo dvojica - domaći dečko Viktor Kozlov i Dainius Zubrus. Ostali su imali i po pola momčadi iz NHL-a. U toj nikad jačoj konkurenciji "Lada" je ostvarila drugo mjesto u regularnom dijelu da bi u finalu izgubili od moskovskog "Dinama" predvođenog Dacjukom. U sezoni 05/06 došlo je do prave katastrofe u "Ladi" - glavni sponzor je smanjio sredstva te je 16 igrača napustilo klub, a za njima je pošao i sam Vorobjov. Kratko se situirao u Latviji čiju je reprezentaciju vodio na jednom svjetskom prvenstvu, ali s lošim uspjehom. Otada pa nadalje više se nigdje nije predugo zadržao.
Sezonu 06/07 počeo je u tadašnjem "Himiku" današnjem "Atlantu" iz Mitiščija, ali je ubrzo dobio otkaz. Narednu sezonu isto se ponovilo u "Torpedu" iz Nižnjeg Novgoroda. Vorobjov je bio razočaran, osim što su ga godine sustigle pomalo je i gubio volju te je počeo razmišljati o mirovini. Ipak, prve sezone KHL-a uslijedio je poziv koji se ne odbija - onaj iz "Lade". Klub je i dalje bio u financijskim neprilikama i s vrlo slabim sastavom pa je u sezonu i pol uspjeh izostao. Sredinom sezone 09/10 uslijedio je još jedan poziv koji se ne odbija - onaj iz Lokomotiva". Tamo je dogurao do konferencijskog finala što je bio konačan udar nakon kojeg je čvrsto odlučio da više nikad neće trenirati neku seniorsku momčad. Odlučio se posvetiti juniorima, bilo je to nešto što je odavno planirao. U klubu su mu izašli u susret te je 2010. preuzeo MHL filijalu "Loko". Međutim, ni tu se nije mogao skrasiti. Uslijedila je velika tragedija u kojoj je cijela organizacija ostala obezglavljena, a juniori koje je trenirao u trenu su postali jedino što je "Lokomotiv" imao. U tim teškim trenucima Vorobjov je na sebe preuzeo ulogu čovjeka koji bi iz pepela onog što je ostalo od kluba trebao sagraditi nešto za budućnost. U toj sezoni poveo je juniorsku momčad u VHL, a na njezinom čelu ostao je i nakon što je seniorska momčad u KHL-u obnovljena.
U tim teškim trenucima upravo je Vorobjov najzaslužniji što se klub nije potpuno ugasio i što je unatoč problemima živio barem putem svojih juniora. I ne samo to, isklesao je veliki talent igrača poput Apalkova, Galimova i Jakovljeva koji su danas redovni članovi prve momčadi. Na kraju sezone 11/12 Vorobjov je odlučio da je dosta, već pozne godine i vrlo loše zdravlje natjeralo ga je na odluku o mirovini. Međutim, tamo se zadržao nepune dvije sezone jer je u prošlu sezonu "Lokomotiv" ušao katastrofalno, a Tomu Roweu su pokazana izlazna vrata. Prvi izbor vodstva kluba bio je upravo Vorobjov koji nije mogao odoljeti novom izazovu te je preuzeo momčad u rasulu, doveo je u red i postavio svoje postulate igre koja se temeljila na čeličnoj obrani. Početkom drugog mjeseca, netom pred doigravanje, došlo je do nikad razjašnjenog sukoba na relaciji Vorobjov-vodstvo kluba te je postignut sporazumni raskid. Službeno objašnjenje bilo je loše zdravlje, ali malo je tko u to povjerovao. Vorobjov je tako po drugi put, vjerojatno i konačno, otišao u mirovinu na način na koji je i proveo cijelu trenersku karijeru - burno i vrlo uspješno. Zašto uspješno? Zato što je Lokomotiv u doigravanju izbacio dva favorita cijele lige ("Dinamo" i "SKA") da bi naposlijetku pao protiv "Leva". Najveće zasluge za neočekivani uspjeh većina je pripisala baš Vorobjovu i njegovom vođenju tijekom većine sezone.
Za vas koji ste uspjeli doći do ovog dijela teksta bez da ste odustali pokušavajući pratiti dugi put Pjotra Vorobjova evo i objašnjenja zašto je on toliko važan da je zaslužio biti tema teksta na ovom blogu. Njegov stil bio je pod velikim utjecajem Vladimira Jurzinova, a samim time indirektno i najvećeg ruskog trenera svih vremena Arkadija Černjišjova. Sve je počivalo na čvrstoj disciplini i osobitoj posvećenosti obrani. Obranu su uvijek morali igrati svi, bez iznimke. Vorobjova su morali slušati svi, a unatoč žestokom temperamentu igrači su se odreda pokoravali i slušali ga. Vidjelo se to i po onome po čemu je bio prepoznatljiv - činjenici da je za vrijeme utakmica stajao uz samu ogradu među igračima. Mnogi znaju reći da je kod njega čak i Sjomin igrao obranu te da je on jedini trener kojeg je ikad u potpunosti slušao i cijenio ga.
Vorobjov je bio sjajan psiholog koji je vjerovao svojim igračima, a odlično oko znalo mu je pokazati koliko tko od njih može. Sve to dovelo ga je do toga da je znao pravilno usmjeriti mlade igrače dajući im priliku za dokazivanje, svima koje je trenirao bio je pravi mentor što mnogi od njih često ističu. Teško je i nabrojati svih koji su "prošli kroz njegove ruke", a neki od najznačajnijih već su spomenuti. Za ruski hokej važan je i zbog toga što je tvorac prvog velikog uspjeha jaroslavljanskog hokeja te što je taj grad i klub zauvijek postavio na kartu ruskog hokeja. Pjotr Vorobjov nije ostvario uspjehe poput nekih svojih kolega, ali je mnogim drugim stvarima zaslužio svoje mjesto na listi najvećih ruskih trenera. A da ne spominjemo kakvom ga legendom smatraju u Rigi, Jaroslavlu i Toljatiju.
p.s. za vas koji ste došli i dodavde - nadam se da niste požalili!
(nastavit će se...)
Nema komentara:
Objavi komentar