Nedavno službeno povlačenje Medveščaka iz KHL-a nipošto nije došlo kao grom iz vedrog neba. Već skoro dvije godine pratitelji KHL-a i Medveščaka bili su svjesni kako će taj dan doći prije ili kasnije. I dok se, razumljivo, u hrvatskim hokejaškim i sportskim kuloarima uvelike analizira što to znači za Medveščak, ovaj tekst će pokušati analizirati što to znači za KHL i ruski hokej.
Povijest grešaka KHL-a
Kada je prije gotovo jednog desetljeća ustanovljen KHL već je iz samog prefiksa tog imena bila jasna strategija i plan tog osnutka - širenje na cijeli euroazijski kontinent i stvaranje jake međunarodne lige s ruskom bazom kao pandan NHL-u. Bio je to veliki korak naprijed za ruski klupski hokej koji se dotad sve više polarizirao kvalitetom, ambicijom i perspektivom na one velike i one male.
Zatvorena liga poput KHL-a donijela je prvi rez u ruskom hokeju; oni maleni klubovi su odstranjeni zbog nedostatka sredstava, ambicije i perspektive. Bar je tako trebalo biti; liga je zapravo napravila prvu grešku time što je nastup dozvolila svima koji su bili financijski sposobni ući u novu ligu.
Među njima je bilo i klubova za koje je to bio prevelik zalogaj i koji su svoje postojanje temeljili na nerealnim financijskim osnovama koje su kad-tad morale rezultirati krahom. Najbrži je po tom pitanju bio Himik iz Voskresenska, klasični ruski klub bogate tradicije koji je već na pola prve sezone završio u stečaju zbog čega je klub već na kraju sezone ugašen i sveden samo na juniorski pogon.
U tu prvu grešku spadala je i Lada iz Toljatija koja je također živjela iznad svojih mogućnosti. Prevelike ambicije i neracionalno trošenje sredstava klub je već nakon dvije sezone stajalo selidbe u VHL. Nakon tri sezone konsolidacije i izrade realnog plana poslovanja, Lada se vratila u KHL gdje sada manje-više stabilno opstaje, bez uspjeha, ali na realnim osnovama.
Prije početka natjecanja u prvoj sezoni, KHL je rusku bazu proširio sa tri kluba iz bivših sovjetskih zemalja - riški i minski Dinamo te Baris pokazali su se uspješnim akvizicijama, rezultatske oscilacije dvaju Dinama te nedostatak tradicije kod Barisa nipošto ne mijenjaju činjenicu da je danas riječ o klubovima koji su srasli s ligom i koja bez njih ne bi bila ista, baš kao ni oni bez nje.
S ova tri kluba prestaje uspješna priča o međunarodnom širenju KHL-a, gotovo sve što je uslijedilo uključujući i Medveščak bilo je prožeto greškama. Prva od njih, a druga ukupno bio je projekt Leva. Prilikom međunarodnog širenja, KHL-u nije bilo bitno je li riječ o novom ili već postojećem klubu. Jedino što im je bilo bitno bilo je brzo širenje na nova nacionalna tržišta, ako je netko imao sredstva za financiranje kluba na nekom potentnom tržištu, KHL ga je čekao raširenih ruku.
Logičan slijed za širenje tržišta bile su geografski najbliže države istočnog bloka s jakom hokejaškom tradicijom i popularnošću ovog sporta te sa slabom nacionalnom ligom. Češka i pogotovo Slovačka bile su savršeno tržište za KHL, pogotovo zbog činjenice da je ogroman broj Čeha i Slovaka već nastupao po ruskim klubovima u kojima je također radio i veliki broj trenera iz ovih zemalja.
Projekt Lev nastao je suradnjom vodstva lige i skupine ruskih investitora koji su se kroz hokej željeli nametnuti na poslovnom polju Češke i Slovačke. Za formaciju kluba bila im je potrebna dozvola saveza koju su dobili u Slovačkoj te dvorana koju su unatoč željama za većim gradom dobili u malom Popradu. KHL je dopustio postojanje ovog umjetnog kluba u gradu koji ničim nije bio ciljano tržište lige, a kako su i financije bile slabe, popradski Lev bio je predmet sprdnje hokejaškog svijeta.
Kada se činilo da će projekt Lev neslavno propasti došlo je do renesanse, pojavili su se novi investitori, ovaj put malo jači igrači, koji su osim većih novčanih sredstava isposlovali selidbu kluba u Češku i to ni manje ni više nego u Prag - milijunski grad s dva slavna kluba s vojskom navijača.
Bio je to, pokazat će se, glomazan, nerealan i nepromišljen projekt koji je bio osuđen na propast. Lev je s jednim od najvećih proračuna i odličnom momčadi čak zaigrao i u finalu KHL-a, ali bio je to labuđi pjev s obzirom da su zabilježeni enormni gubici koji su postavili pitanje što ruski novac u stranim zemljama i umjetnim klubovima koji nikad nisu mogli biti solventni.
Osim što nije rezultirao financijskom dobiti za investitore, projekt Lev nije doprinio ni rastu popularnosti lige u Češkoj. Najbolje se to vidi u činjenici što se nije ostvario plan da klub s vremenom privuče domaće sponzore koji bi nadomjestili ruski novac.
Poučena ovim negativnim iskustvom, liga je počela racionalnije planiranje širenja te su se usredotočili na već postojeće klubove s navijačima i tradicijom kako im se ne bi ponovilo sve što se dogodilo s Levom. Prvi izbor bio je Slovan, najjači i najpopularniji slovački klub iz glavnog grada koji je bio sušta suprotnost svih osobina koje su uništile Lev.
Unatoč povremenim problemima s financiranjem, Slovan i danas nakon pet godina uspješno brodi KHL-om te se može reći kako je to bilo uspješno širenje. To bi gotovo sigurno bio i Donbas da se nije uključio vanjski faktor na kojeg ni KHL ni klub nisu mogli utjecati pa o tom projektu ni neće biti riječi.
Na sličnom putu kao i Slovan je Jokerit, tradicionalni klub s velikim potencijalom da jednog dana ne bude potpuno ovisan o ruskom novcu. Kakav će projekt bit onaj kineski s Kunlunom, vidjet ćemo za koju godinu.
Posljednja greška
I na koncu, dolazimo do posljednje greške KHL-a i glavne teme ovog teksta - Medveščaka. Projekt njegovog ulaska u KHL nije po ničemu sličan nijednom drugom u povijesti lige. Imao je sličnosti sa Dinamo Rigom, Dinamo Minskom i Slovanom (tradicija, odlična posjećenost, navijačka baza), ali i veliku razliku zbog nepostojanja domaće igračke baze. Po tome je bio sličan s Donbasom, ali od njih se razlikovao po nepostojanju tradicije i najvažnije, po tome što je za razliku od Ukrajinaca bio financiran ruskim novcem.
Ipak, Medveščak nije slučajno završio u KHL-u. Ono što je liga tražila, a Medveščak je mogao ponuditi, je osim solidne navijačke baze i posjećenosti utakmica, bio sjevernoamerički štih. Znalo se da hrvatska nema ni približno jaku domaću bazu za KHL klub, a s obzirom da su i u EBEL-u okosnicu momčadi činili sjevernoamerički hokejaši, bilo je logično da će to biti slučaj i u KHL-u. Takav drugačiji igrački kadar, smanjen led i nešto drugačiji stil igre dobro su došli dotad poprilično uniformnoj ligi te su doprinijeli njezinoj atraktivnosti i raznovrsnosti.
I doista, to je i bio slučaj u prvoj sezoni u KHL-u. Medveščak je igrao dojmljiv hokej i privlačio je pažnju navijača diljem lige. Osim toga, pružio je ostalim klubovim kao na pladnju neke sjevernoameričke hokejaše koje su onda mogli dovesti kod sebe s obzirom da je Medveščak bio među najsiromašnijim klubovima lige.
Međutim, s vremenom se dogodilo to što se dogodilo; Medveščak je počeo neracionalno trošiti svoja sredstva, patili su rezultati, a došlo je i do svih problema u odnosima s navijačima koji su polako počeli gubiti interes za hokejom. Tome nije pomogla ni sveopća rasprodaja igrača na kraju sezone što je dovelo do gubitka identiteta momčadi koja se svake nove sezone praktički slagala iz početka. Više nije bilo govora ni o sjevernoameričkom štihu ni stilu igre, ni o dobroj posjećenosti koja je postala užasna, jedina tema bila je neozbiljnost kluba koja je kulminirala na završetku posljednje sezone.
Iako krivica za sve ovo prvenstveno leži na upravi Medveščaka nesumnjivo joj je doprinijela i sama liga. Naime, čitav projekt Medveščaka u KHL-u bio je na nerealnim temeljima. Sazdan na ruskom novcu, Medveščak je s vremenom trebao pronaći nove, domaće ili strane sponzore koji bi taj novac nadomjestili i učinili Medveščak neovisnim od ruskih sponzora. Zar je netko stvarno mislio da je to moguće?
U državi u kojoj je poslovanje profesionalnih sportskih klubova praktički nezamislivo bez javnog novca i u kojoj su popularniji klubovi iz sportova popularnijih od hokeja propadali i propadaju zbog nedostatka novca. Osim toga, hokej u Hrvatskoj na žalost svih nas hokejaških fanatika, nikad nije ni neće biti mainstream sport. Nikad neće doseći razinu ni rasprostranjenost rukometa, nogometa, košarke pa i nekih drugih sportova. Nikad neće ni izbliza imati potencijal za sponzorstvo makar i malog dijela od onih famoznih deset milijuna potrebnih za KHL.
Iako je Medveščak s vremenom postao sportski i marketinški brand koji je prešao granice Hrvatske i hokeja kao sporta, on nikad nije imao šansu postati ono što je KHL želio i očekivao da postane. Čak i da je nastavio svoju put u KHL-u, bilo bi samo pitanje vremena kada će toj avanturi doći kraj.
I dok je u ruskom hokeju odlazak Leva i Donbasa dočekan s malim razočaranjem jer su izgubljene kompetentne momčadi koje su ligu činile boljom, odlazak Medveščaka dočekan je s sveprisutnim odobravanjem. Medveščak je KHL-u u početku donio raznolikost i sjevernoameričke igrače na pladnju, ali sve to bilo je kratkoročno. Dugoročno gledajući, Medveščak nije podigao kvalitetu KHL-a, nije u željenoj mjeri doprinio popularizaciji lige na novim tržištima, a pritom je potrošio brdo ruskog novca.
U ruskom hokeju Medveščakovo sudjelovanje pamtit će se kao velika greška i primjer brzopletog širenja lige u kojem se nije gledala dugoročna održivost projekta. Upravo je to zajednički nazivnik svih opisanih grešaka KHL-a u prvom desetljeću njegovog postojanja i glavni razlog zašto liga danas nije uspješnija.
Novo desetljeće donosi novu dugoročnu strategiju razvoja u autorstvu novog vodstva lige koja bi trebala ispraviti sve greške starog vodstva te iz njih izvuči pouku. Jedna od njih bio je i Medveščak, a ostaje vidjeti hoće li KHL izvuči pouku iz njegovog slučaja.
Nema komentara:
Objavi komentar