Sovjetski odnosno ruski hokej je tijekom svoje povijesti iznjedrio toliko velikih igrača da neki od njih iz raznoraznih razloga ili sklopom nesretnih okolnosti danas ostaju zapostavljeni ili u gorem slučaju zaboravljeni. Jedan od takvih igrača je i junak današnje priče. Čovjek je to kojeg je stvorio legendarni Anatolij Tarasov i koji je tijekom velike dominacije SSSR-a na svjetskoj sceni iz 60-ih bio njihov najdominantniji napadač. Svojim igrama oduševljavao je svih koji su ga gledali, a u hokej je uveo i neke poteze i tehničke dosjetke koje se danas uzimaju zdravo za gotovo. Prema mišljenju mnogih hokejaških eksperata upravo je on najtalentiraniji ruski hokejaš svih vremena. Međutim, uz sve to išlo je i mnoštvo nesretnih okolnosti zbog kojih su njegov lik i djelo ostali zapostavljeni u odnosu na neke druge igrače. Tako je u njegovo vrijeme hokej bio sport u kojem su sovjetski hokejaši bili u sjeni Kanađana te su automatski smatrani inferiornima u odnosu na njih. Osim toga, nije bio ni sudionik Summit serije iz 1972. godine zbog čega će u godinama koje su uslijedile ostati zaboravljen. Mi ćemo ga se prisjetiti putem ovog teksta. Ruska legenda koju smo opisali zove se Anatolij Firsov.
Anatolij Vasiljevič Firsov rodio se u Moskvi prvog dana veljače 1941. godine, u vrijeme kada je Europom i svijetom bijesnio veliki rat. Upravo taj rat malom Anatoliju odnio je oca koji je poginuo niti mjesec dana poslije rođenja sina za kojeg nikad nije ni saznao da se rodio. O obitelji se otada skrbila samohrana majka koja je bila odgojiteljica u vrtiću; bio je to posao nedovoljno plaćen da bi se mogla brinuti o troje djece koja su se tako od najmanjih dana morala brinuti o sebi. I bez toga je situacija u poslijeratnoj Moskvi i SSSR-u bila vrlo loša za odrastanje. Jedna od rijetkih razonoda za djecu koja su odrastala na ulici bio je bendi, ruska verzija hokeja. Sam Firsov o tom razdoblju je rekao: - Kao djeca naganjali smo loptu (bendi se za razliku od hokeja igra malom okruglom loptom op.a.) u vrtovima, na ulici. Samo bi napravili palicu, uglavnom od grane trešnje, i čizme te igrali. Na čizme bi nataknuli oštrice i to nam je služilo umjesto klizaljki.
Anatolij si dugo nije mogao priuštiti vlastite klizaljke pa su ga, kada je s 11 godina ušao u omladinsku momčad "Krasnij Bogatir" postavili u obranu što je za ono vrijeme bilo ponižavajuće te su braniči postajali oni manji i slabiji te igrači bez pravih klizaljki, baš onakvi kakav je bio i sam Firsov. Ipak, to nije previše utjecalo na njegov hokejaški razvoj. Kada je konačno dobio prave klizaljke naučio je klizati poput vjetra te je brzo prebačen u napad. S 15 godina primljen je u mladu momčad "Spartaka" gdje mu je trener bio Aleksej Igumnov, poznat i pod nadimkom Sotona. Pod njegovom čvrstom rukom iznimno je napredovao usput naučivši mnoštvo stvari koje će mu kasnije pomoći da postane jedan od najvećih. U to vrijeme odlučio je napustiti bendi kojeg je dotad još nekad igrao te se potpuno posvetiti tzv. kanadskom hokeju odnosno igri kakvu danas poznajemo. Zanimljivo je da sve do svoje 15. godine i dolaska u "Spartak" Firsov nije imao pojma o kanadskom hokeju za kojeg je tek čuo na radiu i pročitao u novinama; bio je dijete ulice čiji je cijeli dotadašnji život bio vezan uz ulice Moskve i bendi.
U "Spartaku" se zadržao punih šest godina, sve do trenutka kada je trebao odslužiti vojni rok. Tada je po njega došla delegacija "CSKA" predvođena trenerom Anatolijem Tarasovim koji je već bio primijetio njegove sposobnosti i talent. Priča kaže kako su došli u njegovu kuću, ali ga nisu našli jer se skrivao kod svog tadašnjeg trenera u Spartaku. On mu je rekao: - Taj dar koji imaš samo Tarasov može razviti. Bilo je to dovoljno da Firsov popusti i ode. Bilo je to 1961. godine. Važan razlog odlaska u "CSKA" bio je i financijski aspekt; dobio je stan na korištenje te vrlo dobru plaću od koje je cijela obitelj imala koristi. Otada pa nadalje karijera Anatolija Firsova bila je vezana za Tarasova koji je u njemu vidio veliki potencijal. Pri jednom od prvih susreta mu je rekao: - Ako želiš postati veliki igrač, gledaj na mene ne kao trenera već kao oca jer ću ja učiniti sve u mojoj moći da uspiješ budući da imaš sve što za to treba. Jedino što tad nije imao bila je snaga i čvrsta građa; njegovo tijelo i fizičke predispozicije nisu mogle pratiti mozak i brzo razmišljanje. Tako je od Tarasova dobio poseban režim prehrane i treninga koji je s vremenom potpuno ispravio taj nedostatak.
Firsov se po dolasku u "CSKA" potpuno posvetio hokeju, Tarasov je iz njega izvlačio ono najbolje. O tom razdoblju kaže: - Tarasov me naučio da volim njegove treninge iako sam ih radio triput dnevno, s vremenom mi je postalo nezamislivo trenirati samo jednom ili dvaput na dan. Čak sam i na praznicima trenirao; ujutro bi išao na stepenište od 150 stepenica gdje sam uzbro skakao na lijevoj, a nizbrdo na desnoj nozi. Kasnije bi išao na plivanje, a popodne bi dizao utege ili igrao tenis. Navečer bi trčao sve dok ne bi potpuno klonuo. Zanimljivo, spomenute stepenice u moskovskom Žnemčužnjiju danas nose njegovo ime. Tarasov je Firsovu predstavljao očinsku figuru te je zbog toga bio vrlo vezan za njega. I Tarasov je njega volio, u kasnijim knjigama koje je pisao prozvao ga je najboljim hokejašem svih vremena. Ipak, u razdoblju kada ga je trenirao nije bilo popuštanja. Jednom prilikom Firsov je morao igrati iako je imao upalu pluća, a jednom je čak na nagovor Tarasova igrao i sa napuklim rebrom.
Prvih nekoliko godina u dresu "CSKA" bilo je vrlo uspješno za Firsova te je postao jedan od najdominantnijih napadača lige. Ukupno je u domaćem prvenstvu u 474 utakmice postigao 346 golova čime je postao jedan od najboljih strijelaca u povijesti sovjetske lige. Ukupno se devet puta okitio naslovom nacionalnog prvaka, svaki put sa "CSKA"-om. Poziv u reprezentaciju zaradio je vrlo rano, zajedno sa kolegama iz linije Viktorom Polupanovim i Vladimirom Vikulovim (na slici). S njima je proveo gotovo cijelu svoju karijeru i u klubu i reprezentaciji. U nacionalnom dresu debitirao je na Olimpijskim igrama u Innsbrucku 1964. godine. Bio je to turnir na kojem je SSSR osvojio zlato dok se Firsov po prvi put predstavio svijetu. U sedam utakmica upisao je isto toliko bodova od čega su četiri bili golovi. Puno više od same statistike bio je dojam koji je ostavio svojim igrama od čega je publiku posebno dojmio tehnikom koju je kasnije usavršio i proslavio Wayne Gretzky; tehniku vođenja pločice i s palicom i s klizaljkom. Kada bi tijekom vođenja zastao braniči bi pomislili kako se spetljao i izgubio kontrolu nakon čega bi on pločicu pogurnuo kilzaljkom i protutnjao pokraj braniča. Sve to radio je u punoj brzini što ga je činilo nezaustavljivim.
Otada pa sve do 1971. godine Firsov je sa reprezentacijom osvojio sva svjetska prvenstva i Olimpijske igre na kojima su nastupili U tom razdoblju bio je bez premca najbolji napadač SSSR-a. Teško je i pobrojati sve uspjehe koje je postigao u tom razdoblju no svejedno ćemo pokušati. U 62 utakmice na svjetskim prvenstvima postigao čak 64 gola, pet puta zaredom (1967.-1971.) bio je i u idealnoj petorci turnira, a ujedno i najefikasniji igrač turnira. Ukupno je za reprezentaciju nastupio 166 puta zabivši pritom čak 134 pogotka čime je deveti na vječnoj listi najboljih strijelaca SSSR-a. Posebno je dojmljiv njegov učinak protiv ljutih rivala Kanađana. U 35 odigranih susreta zabio im je 26 golova, a kao prave napasti prisjećaju ga se i brojni kanadski igrači. U to vrijeme Kanađani su se smatrali neprikosnovenim vladarima svjetskog hokeja te im je bilo nevjerojatno da postoje igrači koji su im sposobni "nanijeti štetu". Na jednoj egzibicijskoj utakmici u Winnipegu 1964. godine SSSR je svladao kanadsku selekciju sa 10-1, a Firsov je bio autor 6 golova. Na svjetskom prvenstvu u Beču 1967. godine Firsov je Kanadi zabio jedan od najpoznatijih golova u povijesti; spremajući se napraviti izmjenu opalio je pločicu svom snagom ispred svoje klupe u obrambenoj trećini prema kanadskom golu. Dok se popeo i sjeo na klupu pločica je prošla pokraj dva braniča i vratara i ušla u gol. Firsov nije bio ni svijestan što se dogodilo.
Na Olimpijskim igrama 1968. godine u odlučujućoj utakmici turnira SSSR je svladao Kanadu sa 5-1, a ključni igrač ponovno je bio Firsov - autor dva gola. Ukupno je prvenstvo završio sa 16 bodova od čega je 12 bilo golova što je do danas neponovljeni olimpijski rekord. Tada najbolji igrač Kanade bio je Marshall Johnston, donedavni skaut Carolina Hurricanesa. Prema njegovim riječima Firsov je bio najbolji čovjek protiv kojeg je ikada igrao. A igrao je u NHL-u protiv igrača kako što su Bobby Orr, Phil Esposito, Bobby Hull, Stan Mikita i Gordie Howe. Priča kaže kako su Kanađani razočarani porazom odlučili propustiti sljedeće Olimpijske igre 1972. godine olakšavši time posao SSSR-u na putu do trećeg uzastopnog zlata. Priča kaže i da je poslije fenomenalnog nastupa na igrama 1968. godine imao razgovor sa Larryjem Reganom, tadašnjim generalnim menadžerom "Los Angeles Kingsa", a tema je bio odlazak u NHL. Za razliku od većine drugih sovjetskih igrača Firsov nije imao želju za odlaskom iz domovine pa je poziv odbio znajući i da je pristao da mu vlasti to nikada ne bi dozvolile. (na slici dolje slika nakon osvajanja OI 1968., Firsov prvi s lijeva u donjem redu)
Anatolij si dugo nije mogao priuštiti vlastite klizaljke pa su ga, kada je s 11 godina ušao u omladinsku momčad "Krasnij Bogatir" postavili u obranu što je za ono vrijeme bilo ponižavajuće te su braniči postajali oni manji i slabiji te igrači bez pravih klizaljki, baš onakvi kakav je bio i sam Firsov. Ipak, to nije previše utjecalo na njegov hokejaški razvoj. Kada je konačno dobio prave klizaljke naučio je klizati poput vjetra te je brzo prebačen u napad. S 15 godina primljen je u mladu momčad "Spartaka" gdje mu je trener bio Aleksej Igumnov, poznat i pod nadimkom Sotona. Pod njegovom čvrstom rukom iznimno je napredovao usput naučivši mnoštvo stvari koje će mu kasnije pomoći da postane jedan od najvećih. U to vrijeme odlučio je napustiti bendi kojeg je dotad još nekad igrao te se potpuno posvetiti tzv. kanadskom hokeju odnosno igri kakvu danas poznajemo. Zanimljivo je da sve do svoje 15. godine i dolaska u "Spartak" Firsov nije imao pojma o kanadskom hokeju za kojeg je tek čuo na radiu i pročitao u novinama; bio je dijete ulice čiji je cijeli dotadašnji život bio vezan uz ulice Moskve i bendi.
U "Spartaku" se zadržao punih šest godina, sve do trenutka kada je trebao odslužiti vojni rok. Tada je po njega došla delegacija "CSKA" predvođena trenerom Anatolijem Tarasovim koji je već bio primijetio njegove sposobnosti i talent. Priča kaže kako su došli u njegovu kuću, ali ga nisu našli jer se skrivao kod svog tadašnjeg trenera u Spartaku. On mu je rekao: - Taj dar koji imaš samo Tarasov može razviti. Bilo je to dovoljno da Firsov popusti i ode. Bilo je to 1961. godine. Važan razlog odlaska u "CSKA" bio je i financijski aspekt; dobio je stan na korištenje te vrlo dobru plaću od koje je cijela obitelj imala koristi. Otada pa nadalje karijera Anatolija Firsova bila je vezana za Tarasova koji je u njemu vidio veliki potencijal. Pri jednom od prvih susreta mu je rekao: - Ako želiš postati veliki igrač, gledaj na mene ne kao trenera već kao oca jer ću ja učiniti sve u mojoj moći da uspiješ budući da imaš sve što za to treba. Jedino što tad nije imao bila je snaga i čvrsta građa; njegovo tijelo i fizičke predispozicije nisu mogle pratiti mozak i brzo razmišljanje. Tako je od Tarasova dobio poseban režim prehrane i treninga koji je s vremenom potpuno ispravio taj nedostatak.
Firsov se po dolasku u "CSKA" potpuno posvetio hokeju, Tarasov je iz njega izvlačio ono najbolje. O tom razdoblju kaže: - Tarasov me naučio da volim njegove treninge iako sam ih radio triput dnevno, s vremenom mi je postalo nezamislivo trenirati samo jednom ili dvaput na dan. Čak sam i na praznicima trenirao; ujutro bi išao na stepenište od 150 stepenica gdje sam uzbro skakao na lijevoj, a nizbrdo na desnoj nozi. Kasnije bi išao na plivanje, a popodne bi dizao utege ili igrao tenis. Navečer bi trčao sve dok ne bi potpuno klonuo. Zanimljivo, spomenute stepenice u moskovskom Žnemčužnjiju danas nose njegovo ime. Tarasov je Firsovu predstavljao očinsku figuru te je zbog toga bio vrlo vezan za njega. I Tarasov je njega volio, u kasnijim knjigama koje je pisao prozvao ga je najboljim hokejašem svih vremena. Ipak, u razdoblju kada ga je trenirao nije bilo popuštanja. Jednom prilikom Firsov je morao igrati iako je imao upalu pluća, a jednom je čak na nagovor Tarasova igrao i sa napuklim rebrom.
Prvih nekoliko godina u dresu "CSKA" bilo je vrlo uspješno za Firsova te je postao jedan od najdominantnijih napadača lige. Ukupno je u domaćem prvenstvu u 474 utakmice postigao 346 golova čime je postao jedan od najboljih strijelaca u povijesti sovjetske lige. Ukupno se devet puta okitio naslovom nacionalnog prvaka, svaki put sa "CSKA"-om. Poziv u reprezentaciju zaradio je vrlo rano, zajedno sa kolegama iz linije Viktorom Polupanovim i Vladimirom Vikulovim (na slici). S njima je proveo gotovo cijelu svoju karijeru i u klubu i reprezentaciji. U nacionalnom dresu debitirao je na Olimpijskim igrama u Innsbrucku 1964. godine. Bio je to turnir na kojem je SSSR osvojio zlato dok se Firsov po prvi put predstavio svijetu. U sedam utakmica upisao je isto toliko bodova od čega su četiri bili golovi. Puno više od same statistike bio je dojam koji je ostavio svojim igrama od čega je publiku posebno dojmio tehnikom koju je kasnije usavršio i proslavio Wayne Gretzky; tehniku vođenja pločice i s palicom i s klizaljkom. Kada bi tijekom vođenja zastao braniči bi pomislili kako se spetljao i izgubio kontrolu nakon čega bi on pločicu pogurnuo kilzaljkom i protutnjao pokraj braniča. Sve to radio je u punoj brzini što ga je činilo nezaustavljivim.
Otada pa sve do 1971. godine Firsov je sa reprezentacijom osvojio sva svjetska prvenstva i Olimpijske igre na kojima su nastupili U tom razdoblju bio je bez premca najbolji napadač SSSR-a. Teško je i pobrojati sve uspjehe koje je postigao u tom razdoblju no svejedno ćemo pokušati. U 62 utakmice na svjetskim prvenstvima postigao čak 64 gola, pet puta zaredom (1967.-1971.) bio je i u idealnoj petorci turnira, a ujedno i najefikasniji igrač turnira. Ukupno je za reprezentaciju nastupio 166 puta zabivši pritom čak 134 pogotka čime je deveti na vječnoj listi najboljih strijelaca SSSR-a. Posebno je dojmljiv njegov učinak protiv ljutih rivala Kanađana. U 35 odigranih susreta zabio im je 26 golova, a kao prave napasti prisjećaju ga se i brojni kanadski igrači. U to vrijeme Kanađani su se smatrali neprikosnovenim vladarima svjetskog hokeja te im je bilo nevjerojatno da postoje igrači koji su im sposobni "nanijeti štetu". Na jednoj egzibicijskoj utakmici u Winnipegu 1964. godine SSSR je svladao kanadsku selekciju sa 10-1, a Firsov je bio autor 6 golova. Na svjetskom prvenstvu u Beču 1967. godine Firsov je Kanadi zabio jedan od najpoznatijih golova u povijesti; spremajući se napraviti izmjenu opalio je pločicu svom snagom ispred svoje klupe u obrambenoj trećini prema kanadskom golu. Dok se popeo i sjeo na klupu pločica je prošla pokraj dva braniča i vratara i ušla u gol. Firsov nije bio ni svijestan što se dogodilo.
Na Olimpijskim igrama 1968. godine u odlučujućoj utakmici turnira SSSR je svladao Kanadu sa 5-1, a ključni igrač ponovno je bio Firsov - autor dva gola. Ukupno je prvenstvo završio sa 16 bodova od čega je 12 bilo golova što je do danas neponovljeni olimpijski rekord. Tada najbolji igrač Kanade bio je Marshall Johnston, donedavni skaut Carolina Hurricanesa. Prema njegovim riječima Firsov je bio najbolji čovjek protiv kojeg je ikada igrao. A igrao je u NHL-u protiv igrača kako što su Bobby Orr, Phil Esposito, Bobby Hull, Stan Mikita i Gordie Howe. Priča kaže kako su Kanađani razočarani porazom odlučili propustiti sljedeće Olimpijske igre 1972. godine olakšavši time posao SSSR-u na putu do trećeg uzastopnog zlata. Priča kaže i da je poslije fenomenalnog nastupa na igrama 1968. godine imao razgovor sa Larryjem Reganom, tadašnjim generalnim menadžerom "Los Angeles Kingsa", a tema je bio odlazak u NHL. Za razliku od većine drugih sovjetskih igrača Firsov nije imao želju za odlaskom iz domovine pa je poziv odbio znajući i da je pristao da mu vlasti to nikada ne bi dozvolile. (na slici dolje slika nakon osvajanja OI 1968., Firsov prvi s lijeva u donjem redu)
Ključna godina njegove karijere bila je 1972. Već je ušao u tridesete i bilo je jasno kako mu se karijera bliži kraju. Više nije bio neprikosnoven u sovjetskom hokeju, dolazak Valerija Harlamova to je promijenio. Međutim, nagradu za igrača godine Sovjeti su 1971. godine ipak dodijelili Firsovu koji i dalje oduševljavao, ali sada svojom rutiniranošću i iskustvom. Na Olimpijskim igrama početkom 1972. godine u Sapporu Firsov se okitio svojim trećim olimpijskim zlato; bile su to njegove posljednje utakmice u reprezentativnom dresu. Zašto? Odmah po osvanju zlata trofejni izbornički dvojac Černjišjov-Tarasov napustio je kormilo reprezentacije (opisano u tekstu o Arkadiju Černjišjovu). Na njihovo mjesto ustoličen je Vsevolod Bobrov što je značilo da bi Firsov po prvi put od juniorskih dana trebao igrati pod trenerom koji se ne zove Anatolij Tarasov. Neigranje pod svojim "ocem" i mentorom bilo je nezamislivo, ali je ipak pružio priliku Bobrovu, doduše vrlo kratko. - Bobrov je nitko i ništa. - komentirao je. - Kad bi mi zadao neki trening smijao bih se u sebi i odradio to tako da je bio ljut na mene. Ipak, znao je da pravim budalu od njega. Na svjetskom prvenstvu nekoliko mjeseci kasnije Firsov se po prvi put nakon mnogo godina nije našao u sastavu reprezentacije. Isto se dogodilo i na legendarnoj "Summit seriji" kasnije te godine iako je službeno objašnjenje bilo da je ozljeđen što nije bilo točno.
Dugo se postavljalo pitanje o tome zašto je propustio "Summit seriju". I dok jedni misle da je za to odgovoran Bobrov koji nije trpio Firsovljevu tvrdoglavost drugi smatraju da sam Firsov nije želio nastupati za reprezentaciju budući da je smatrao da su vlasti izigrale Tarasova kada je napustio reprezentaciju. Istina je negdje između, i jedna i druga strana podjednako su odgovorne za njegov izostanak. Sve ostalo je povijest - serija je proslavila druge igrače za koje je tada čuo cijeli svijet. Rijetko tko se u godinama koje su uslijedile sjećao Anatolija Firsova, naboljeg sovjetskog igrača iz razdoblja prije 1972. godine. Sve to jako je utjecalo na njega pa je sezona 72/73 bila ujedno i njegova posljednja. Za kraj je osvojio još jedan naslov nacionalnog prvaka te se umirovio sa nepune 33 godine života.
U godinama koje su uslijedile odlučio se posvetiti trenerskom poslu. Proveo je dvije godine u Poljskoj kao trener kluba "Legia" iz Warszawe prije nego što se vratio u "CSKA" gdje je radio u trenerskom štabu Tarasovljeva nasljednika Viktora Tihonova. Kako je želio što više doprinijeti hokeju kao sportu 1989. godine uključio se u politiku. Izabran je u Dumu gdje je radio u sportskom odboru za unaprjeđenje zdravlja sportaša te razvoj sportske infrastrukture. Na tome je radio kroz devedesete godine te je zaslužan za razvoj ruskog sporta, osobito hokeja. Sportski djelatnici često su mu se obraćali sa svojim zahtjevima, a on je postao poznat po tome što je svima nastojao pomoći zbog čega je bio omiljen. San mu je bio pokrenuti međunarodnu sportsku školu za djecu kojoj bi bio cilj maknuti djecu s ulice i posvetiti ih sportu, slično kao i kod nas "Sportske igre mladih". Nažalost, projekt nikad nije zaživio budući da je umro već 2000. godine u 59. godini života. Doživio je teški srčani udar u svojoj vikendici u Firsanovki u okolici Moskve. Dva mjeseca prije toga umrla je njegova voljena supruga Nadežda što je bez sumnje ubrzalo njegov odlazak s ovog svijeta. Zajedno su i pokopani na jednom moskovskom groblju gdje mu je savez napravio dojmljiv nadgrobni spomenik (na slici).
Najveću počast doživio je dvije godine prije smrti kada je uvršten u Kuću slavnih IIHF-a. U onu sovjetsku ušao je još 1964. godine. Ruska reprezentacija umirovila je njegov broj 11 čime je ušao u birano društvo Valerija Harlamova, Vsevoloda Bobrova te Vladislava Tretjaka koji su doživjeli tu počast. Mnogi stariji ruski novinari i analitičari smatraju Firsova najvećim ruskim hokejašem svih vremena. Kriterij nisu nebrojene počaste i rekordi koje je ostvario već i dojam koji je ostavljao svojim igrama. Tako Igor Kuperman kaže: - Tri stvari činile su ga posebnim i boljim od bilo koga drugoga: izumio je dribling palica-klizaljka-palica kojim je zavaravao protivničke igrače; imao je ubojit udarac zbog kojih su vratari počeli spuštati svoja koljena u vrijeme kada je rijetko tko od njih nosio kacige te je imao nevjerojatno umijeće s palicom. Bio je fanatičan oko hokeja te je neprestano trenirao. Ovo posljednje potvrdio je i sam Firsov: - Hokej je za nas bio i posao i ljubav. Zato nismo razmišljali kada bi nam rekli da ćemo dobiti novac za pobjedu. Znali smo da svakako nećemo dobiti ništa, ali smo igrali iz ljubavi prema hokeju. Smatrali smo se profesionalcima s plaćama amatera.
U jednoj stvari svi se slažu - Firsov je bio najdominantiniji sovjetski hokejaš u vrijeme kada je SSSR uspostavio svoju dominaciju svjetskim hokeju. Svi uspjesi koje su ostvarili u tom razdoblju bili su temelj svega dobroga što je došlo u sedamdesetima i kasnije. Velika je šteta da svoju besprijekornu karijeru nije završio nastupom na "Summit seriji" jer bi tada dobio konačnu potvrdu svog talenta i pred sjevernoameričkom publikom koja ga nikada nije imala priliku vidjeti te ga danas zapostavljaju kada se govori o "najvećem Rusu" u povijesti hokeja. Zato su tu svjedočanstva ljudi koji su imali tu priliku i koji mu bez iznimke davaju brojne komplimente.
Andrew Podnieks u svojoj knjizi o najboljim svjetskim hokejašima piše: - Firsovljeva posvećenost hokeju bila je popraćena izvanrednim igračkim sposobnostima. Bio je brz u svim aspektima igre, a prije svega je to bilo njegovo brzo razmišljanje i shodno tome brzo djelovanje na ledu. U teškim situacijama izvlačio je najneočekivanija riješenja, bio to neki dribling ili dodavanje. A povrh svega toga tu je bilo njegovo nevjerojatno brzo klizanje. Suigrač iz reprezentacije Igor Romiševski rekao je: - Kada je imao pločicu izvodio je mnoštvo skokova, finti i trzaja koji su ostavljali braniče u čudu.(...)Njegov pobjednički duh gurao je ostale igrače da daju sve od sebe. Sve to je itekako utjecalo na uspjehe reprezentacije tijekom šezdesetih godina. Anatolij Tarasov: - Iako je bio zvijezda nikada nije bio sebičan i umišljen, ni kao igrač ni kao osoba (...) Uvijek je imao briljantna riješenja u igri.
Valerij Harlamov je na samim počecima svoje reprezentativne karijere igrao u liniji s Firsovim o čemu kaže: - Promijenio sam svoju viziju hokeja. Igrajući s majstorom njegova kalibra uvijek sam otkrivao nove stvari u hokeju. Drugim riječima, dublje sam razumio taktičku stranu igre. Igrajući s njim naučio sam više razmišljati na ledu, pomnije slijediti zamisli trenera postavljene pred utakmicu. Općenito, postao sam razumniji i bolji igrač. Finski igrač Veli-Pekka Ketola u svojedobno je rekao: - Savršen igrač? Za mene je to bio Anatolij Firsov. Imao je sve (...) Bio je pucač, klizač, dodavač, organizator igre. I bio je čvrst što je bilo rijetko među ruskim napadačima tog vremena. (...) Harlamov je na svom vrhuncu vjerojatno bio veći umjernik na ledu, ali nedostajalo mu je Firsovljeve profinjenosti u nekim drugim aspektima.
Anatolij Firsov bio je besprijekoran igrač koji je imao sve. Sve osim sreće zbog koje danas malo tko, pogotovo van Rusije, prepoznaje njegov igrački značaj. Zbog nesretnih okolnosti propustio je priliku dokazati se široj svjetskoj publici i ući u povijest ovog sporta kao jedan od najvećih. On to zasigurno jest, ali nažalost rijetki su tome imali priliku tome svjedočiti. Firsov je ostao u sjeni nekih drugih igrača, prije svega Harlamova čija je prerana smrt također utjecala njegovom ulasku u legendu. Ovaj tekst bio je pokušaj da se Anatolij Firsov predstavi i hrvatskoj hokejaškoj publici i to kao jedna od najvećih legendi sporta kojeg svi mi volimo.
Uspon i pad Himika iz Voskresenska (1.dio)
Uspon i pad Himika iz Voskresenska (2.dio)
Aleksandr Ragulin
Arkadij Černjišjov
Valerij Harlamov
Povijest imena KHL klubova
Povijest KHL-a - prvi dio
Povijest KHL-a - drugi dio
Nema komentara:
Objavi komentar