Ukupno prikaza stranice

nedjelja, 15. siječnja 2017.

Ima li smisla ovakav KHL?

Datum je 13. siječnja 2017. Rana večer. Ni hladnoća ni snijeg ne spriječava gotovo 12 tisuća ljubitelja hokeja u Sankt Peterburgu da posjete Ledovji dvorec sportov iliti po modernom, Ice palace. Nijedan od njih, ali definitivno nijedan, nije te večeri sumnjao da će njihov SKA ostvariti još jednu pobjedu. Zašto i bi? Protivnik je bio simpatični novokuznjecki Metalurg, klub koji je u grad na Nevi došao nakon devet uzastopnih poraza koji su bili "šlag na torti", već se znalo, najlošije sezone nekog kluba u povijesti KHL-a. A nije da nije bilo jakih konkurenata za tu nelaskavu titulu. S druge strane, njihovi ljubimci postavljaju i ruše uglavnom vlastite rekorde te su na putu ostvarenja najbolje sezone nekog kluba u povijesti KHL-a. Kovaljčuk, Dacjuk, Dadonov i društvo igraju strašan hokej i bit će to još jedna utakmica za pamćenje.

Nekoliko sati poslije, dok je gotovo 12 tisuća ljubitelja hokeja napuštalo dvoranu zasigurno je malo tko od njih mogao sakriti zadovoljstvo onom čemu su upravo svjedočili. Nije srušen novi rekord, ni kluba ni KHL-a, ali to nije ni bitno. SKA je pomeo simpatični Metalurg s 9-1 u utakmici prepunoj dobrih poteza njihovih ljubimaca i s mnoštvom loših s one druge strane.

Međutim, je li se itko od tih 12 tisuća ljubitelja hokeja zapitao je li ova utakmica uopće imala smisla? Je li se ona ikada trebala odigrati? Kakva je to ozbiljna liga poput KHL-a u kojoj se ovakva utakmica morala odigrati?

Priča o ova dva kluba priča je o besmislu KHL-a.

Sankt Peterburg nikada nije bio hokejaški grad. Istina, profesionalni hokej tamo se igrao od samih početaka ruskog hokeja kasnih 40-ih godina, ali on nikada nije predstavljao važan dio sportskog života ovog ruskog velegrada. Klub je bio vojni i funkcionirao je sličan način kao i svi ostali sovjetski vojni klubovi poput CSKA. Međutim, postojala je jedna bitna razlika. SKA su činili igrači igrači/vojnici u Sankt Peterburgu i okolici dok je CSKA dovodio u svoje redove mlade igrače/vojnike iz cijele zemlje. Drugim riječima, CSKA je za bazu imao cijelu državu, a SKA grupu ljudi koju je vojna služba slučajno dovela u Sankt Peterburg. Malo tko iz samog grada je bio zainteresiran za igranje hokeja, to jednostavno nije bio njihov sport.

Novokuznjeck je uvijek bio hokejaški grad. Poveći industrijski grad usred ledenog i prostranog Sibira, zar je moglo biti drugačije? Njihov klub bio je poluprofesionalan i bio je sazdan od domaćih momaka, vojnika, industrijskih radnika i čega sve ne. Ako bi tko kojim slučajem odskakao brzo bi krenuo put dalekog zapada te pojačao moskovske hokejaške velikane što je bio jedini način da uspiju kao hokejaši i sportaši. A bilo ih je, mladi Sibirci iz Novokuznjecku, tadašnjeg Staljinsku, imali su neku žicu za ovaj sport.

Godine su prolazile, a SKA i Metalurg bili su poluprofesionalni, da ne rečemo poluozbiljni klubovi u ruskom hokeju. Padom željezne zavjese, promjene su bile neminovne. Oba kluba učinila su korak naprijed, profesionalizirali su se i postali redovni članovi najvećeg razreda ruskog hokeja. SKA se više nije morao oslanjati na vojnike već je sada i on dovodio hokejaše iz drugih sredina. Metalurg je radio isto uz razliku da su oni uz to i proizvodili igrače.

Ništa čudno, naravno, hokej je i dalje bio sport broj jedan u ovom sibirskom gradu i gotovo svakom djetetu u gradu san je bio da jednog dana bude hokejaš. Iz takve baze mogao je nastati čitav sustav rada, od prvog trenutka kad dijete uzme palicu u ruke pa do prvog ulaska u profesionalni hokej. Iz tog sustava mogao je nastati i ozbiljan klub s jakim financijama koji može privući dobre hokejaše i iz durgih sredina. Iz takvog kluba mogao je nastati i dobar rezultat, a iz dobrog rezultata i velika navijačka baza. I nastalo je, sve to Metalurg i Novokuznjeck imali su na prijelazu tisućljeća. Daleko na zapadu u isto vrijeme, SKA nije imao ništa od toga. Ni bazu, ni sustav, ni ozbiljan klub, ni rezultat ni navijačku bazu. Ali imao je nešto drugo, nešto, kasnije će se pokazati, presudno.

Imao je novac.

Godina je 2004. Metalurg je stabilan superligaš; redoviti član doigravanja pa čak i brončani otprije tri godine. SKA je klub iz donjeg dijela ljestvice, bez velikih šansi za doigravanje, ali s novim sponzorom i vodstvom. U klub je ušao Gazprom. Cilj - stvaranje hokejaške supersile i pozicioniranje Sankt Peterburga u vrh ruskog hokeja. Kako to učiniti? Jednostavno, kupiti najbolje igrače i trenere iz nekog provjerenog kluba. Ili još bolje - kopirati cijeli njihov sustav.

Nikolaj Solovjov i Oleg Gross, tadašnji trener odnosno GM Metalurga zajedno sa 14 ponajboljih igrača, preko noći je napustilo klub i potpisalo za SKA. Bio je to nevjerojatan megatransfer, dotad neviđen u ruskom , a vjerojatno i svjetskom hokeju. Bilo je to najsličnije seljenju franžize u američkim sportovima gdje klub jednostavno promijeni grad. Tako je i ovdje Metalurg zapravo preselio u Sankt Peterburg. Međutim, nije to bila smrt profesionalnog hokeja i kluba u Novokuznjecku makar je zasigurno bio prvi čavao u njegovom lijesu.

Da se razumije, nije sve crno-bijelo pa je i ova priča djelomično karikiranje, ali sve sa ciljem stvaranja pouke. Naime, Metalurg je već tada bio u financijskim problemima s obzirom da je metalurška industrija u gradu doživljavala laganu propast, a s time je i cijeli grad počeo odumirati. Također, Gazprom nije odmah krenuo s velikim trošenjem već je pomalo sramežljivo počeo podupirati lokalni sport u gradu sa skoro svim sredstvima upućenim u nogomet i Zenit.

Ni Solovojov ni Gross ni spomenutih 14 igrača nisu učinili SKA velikim klubom. Nitko se tamo nije dugo zadržao niti ostvario veću karijeru. Njihov transfer više je simbolički predstavljao kraj Metalurga, a početak SKA kao ozbiljnog kluba.

U godinama koje su slijedile, Metalurg je polako, ali sigurno tonuo u zapećak ruskog profesionalnog hokeja, a na tom putu je i danas. Novaca je bilo sve manje, a samim time nije bilo ni rezultata. Od nekad ozbiljnog kluba ostala su jedino djeca koja sanjaju da budu hokejaši. To su bili i Sergej Bobrovski, Dmitrij Orlov, Ilja Sorokin, Kiril Kaprizov itd. Kao nekad davno u sovjetsko doba, svi oni svoj hokejaški kruh rano su prestali zarađivati u rodnom gradu i matičnom klubu jer druge opcije za uspjeh nije ni bilo. Nekad uspješan Metalurgov sustav počeo se urušavati baš kao i stropovi svlačionica u njihovoj dvorani koja podsjeća na postapokaliptično doba.

SKA je s druge strane istovremeno nastavio svoj uspon u sam vrh ruskog hokeja gdje se nalazi danas i gdje će se zasigurno nalaziti i u godinama koje slijede. Uloženi su milijuni, dovođene su megazvijezde, klupom su prodefilirali najveći stručnjaci starog kontinenta, a broj ljubitelja hokeja u nehokejaškom Sankt Peterburgu počeo je rapidno rasti. Počeli su se graditi i temelji, sve je veći broj djece koji sanjaju, ali i postaju hokejaši. Više se nitko ni ne sjeća davnih dana kada je hokej u gradu bio negdje u zapećku.

Da se vratimo na početak priče; nitko od gotovo 12 tisuća peterburških ljubitelja hokeja nije sumnjao u uspjeh njihovog kluba protiv Metalurga. Nije ni nitko od višemilijunskih pratitelja KHL-a. Nitko se nije iznenadio rezultatom jer to je današnja realnost - Metalurg je momčad ispod svake KHL razine, a SKA je iznad nje.

I kakva je to ozbiljna liga koja to dopušta? KHL je od svog nastanka uvijek stremio naprijed, cilj je bio stvaranje grandiozne lige na čvrstim osnovama koja će jednog dana predstavljati ozbiljnu alternativu NHL-u. Ideja vodilja uvijek je bila - ići naprijed, biti bolji i širiti popularnost lige i hokeja kako u Rusiji tako i šire. Međutim, jednu stvar na tom putu su zaboravili.

Kako učiniti da novac baš i nije sve? Zasigurno u nijednoj ovoliko profesionalnoj ligi u bilo kojem sportu ne vrijedi ona "koliko para toliko muzike". Novac je od SKA učinio velesilu bez obzira na nepostojanje sustava, popularnosti hokeja u Sankt Peterburgu itd. Na kraju je ispalo da se i to može kupiti novcem.

Metalurg nije imao novac i zato lagano nestaje. Nedostatak novca od njega je učinio nekonkurentan klub, izgubili su sustav i budućnosti za njih bez novca više nema. Puno je razloga zašto je to tako, a svi se vrte oko novca. Novokuznjeck je siromašan grad čija je metalurška industrija na zalazu, generalni sponzor koji upravlja tom industrijom na rubu je bankrota, a jedini razlog zadržavanja sponzoriranja je čuvanje socijalnog mira i ona stara "kruha i igara". Praksa u KHL-u i općenito ruskom sportu u slučaju kada se glavni sponzor povuče ili ne daje dovoljno novca jest traženje sredstava od lokalne vlasti. Pokušali su to i u Metalurgu, ali i grad i Kemerovska oblast kojoj on pripada u još su većoj besparici pa to nije bila opcija. Rezultat - Metalurg je danas momčad prosječne VHL razine koja igra u KHL-u i kojoj tamo više po nijednom kriteriju nije mjesto.

Ali nije Metalurg usamljeni primjer, u nepunih devet godina postojanja KHL-a mnoštvo je sličnih priča i klubova koji su zbog nedostatka novca prestali biti lijepe priče te su postali klubovi o kojima se danas govori kao nepoželjnima u "ozbiljnoj" ligi poput KHL-a.

Tek će se najzagriženiji pratitelji KHL-a poput moje malenkosti sjetiti doba kad je Severstal predvođen Šipačjovom, Čudinovom i Košečkinom bio ozbiljan pretendent za vrh zapada. Imali su stabilne financije, nekoliko sjajnih mladih igrača koje su sami stvorili, pogodili su sa strancima, imali dobrog trenera u Nazarovu i to je bio recept za uspjeh. U sezoni 2012/2013 izbacili su Lokomotiv te ispali u konferencijskom polufinalu od SKA, a bio je to do danas njihov zadnji nastup u doigravanju. Ništa čudno s obzirom da su iste godine ostali i bez Čudinova i Šipačjova i Košečkina koje su kupili veliki klubovi. Od tog udarca Severstal se još nije uspio oporaviti pa već odavno nisu nikakav pretendent čak ni za doigravanje, a kamoli za vrh zapada. Da su imali novca za zadržati svoje najbolje igrače - tko zna?

Sibir je kao i Severstal svoj uspjeh također gradio postepeno. Godinama su bili oko zone doigravanja da bi dolaskom Kvartalnova na klupu stvorili sjajan sustav kojim su s mizernim financijskim sposobnostima iz godine u godinu stvarali momčad za legitiman napad na vrh istoka. Nije ih ometalo ni što su redovno ostajali bez najboljih igrača pa čak i trenera koji su kretali put velikih klubova. Sve je kulminiralo 2015. godine kada su igrali finale istoka što je po mojem skromnom mišljenju najveći uspjeh nekog kluba u povijesti KHL-a. Jedini su mali klub koji je otišao tako daleko. 

Međutim, i toj lijepoj priči morao je doći kraj. Klub je navikavši na uspjeh zagrizao preveliki zalogaj te su počeli živjeti iznad svojih mogućnosti. Odlazak najboljih igrača pokušavali su nadomjestiti potpisivanjem preskupih igrača koje nekoliko godina prije nikada ne bi bili potpisali. Kada je u blagajni nestalo novca, sve je lagano počelo propadati i to je ono što sada gledamo u Sibiru. Godinama su nedostatak kvalitete nadomješćivali izrazitom borbenošću, a kada u sastavu imate ljude bez plaće ne možete očekivati da će se baš tako boriti. Rezultat je jasan, Sibir nije ni blizu vrha istoka i vrlo vjerojatno će po prvi put nakon 2012. godine propustiti doigravanje. Da su samo imali malo više novca, sve bi zasigurno bilo drugačije.

I Lada i Dinamo Riga i Jugra su klubovi koji su ne tako davno unatoč prosječnim, ali stabilnim financijama imale momčadi koje su znale i mogle pomrsiti račune velikim igračima. Danas ih nema nigdje osim u pričama o klubovima koji nemaju više što tražiti u KHL-u. Ralog je uvijek isti - nema novca. 

Ozbiljna liga poput KHL-a ništa nije učinila da bi makar imalo ublažila sve negativne aspekte nesrazmjera između financijskih mogućnosti u ligi. Naravno, nitko Sibiru ni Severstalu nije kriv što nemaju novca poput SKA i Ak Barsa, ali što to briga prosječnog ljubitelja hokeja? Liga u kojoj uvijek jedno te isti zauzimaju vrh i u kojoj su uvijek jedno te isti na dnu ljestvice nikome nije zanimljiva. Konkurentnost u KHL-u nikada nije bila na nižoj razini, a mogućnosti za iznenađenja i lijepe priče poput Sibirove i Severstalove sve su manje i manje.

Već se zna da će SKA i CSKA odlučivati o pobjedniku istoka isto kao što se zna da će Metalurg u finalu istoka pobijediti Ak Bars ili Avangard ili možda Salavat. I prije početka sezone se znalo da Amur, Severstal, Jugra, Dinamo Riga, Metalurg Novokuznjeck i Medveščak neće vidjeti doigravanje. Naravno, bilo je nepoznanica pa su neki razočarali (Jokerit), a neki iznenadili (Traktor), ali to ne mijenja činjenicu da liga i izbliza nije zanimljiva kao nekada. 

Upravo je to ono što bi vodstvo lige najviše trebalo brinuti. Nije bitno hoće li Metalurg, Jugra ili Medveščak sutra igrati u KHL-u. Nije bitno to što je Novokuznjeck bio, a Sankt Peterburg nije bio hokejaški grad. Bitno je hoće li liga pronaći način da KHL bude konkurentan i da SKA, CSKA, Ak Bars, Avangard, Metalurg i ostali velikani prestanu silovati ostatak lige svojim financijskim mogućnostima u odnosu na ostatak lige. Jer možete li zamisliti dosadniju sportsku ligu od one u kojoj se manje-više sve unaprijed zna? Drugim riječima, od trenutnog KHL-a.

Dok glavešine KHL-a brinu o širenju lige, dodavanju i oduzimanju klubova, pred očima im se liga pretvara u dosadnjikavo natjecanje koje više ne veseli ni najzagriženije ljubitelje kakav sam i sam nekad bio. 

Iako je onih 12 tisuća gledatelja s početka priče uživalo u demoliranju Metalurga upravo je ta utakmica svakom pravom ljubitelju KHL-a trebala izazvati grč u želucu. Upravo je u njoj na najokrutniji način prikazan besmisao trenutne politike lige koja dopušta tolike razlike među klubovima iste lige. Demoliranje Metalurga simbol je svega što KHL trenutno čini svakakvom osim ozbiljnom ligom.

Nema komentara:

Objavi komentar