Uspon i pad Himika iz Voskresenska (2.dio)

Što je zajedničko Valeriju Zelepukinu, Igoru Larionovu, Valeriju Kamenskom i Slavi Kozlovu, sve odreda legendama ruskog hokeja? To što su rođeni u Voskresensku te hokej naučili igrati u lokalnom "Himiku". Priča o ovom klubu i gradu istovremeno je jedna od najsjajnijih i najtužnijih u čitavoj povijesti ruskog, ali i svjetskog hokeja, a samim time i jedna od najzanimljivijih. Od prvog klizališta koje je vlastitim rukama izgradio legendarni trener Nikolaj Epštejn, preko toga da su godinama bili trn u oku privilegiranim moskovskim klubovima i da su svijetu hokeja dali neka od najvećih imena ovog sporta pa sve do velikog pada devedesetih godina i konačne propasti početkom trećeg tisućljeća. Jednostavno rečeno, priča o Himiku priča je koja zaslužuje biti ispričana.

Uspon i pad Himika iz Voskresenska - prvi dio

Godine 1982. "Himik" je okrenuo novu stranicu svoje povijesti, mjesto glavnog trenera preuzeo je Vladimir Vasiljev, jedan od izdanaka klupske omladinske škole. U "Himiku" je počeo karijeru još 1957. godine te je u tri sezone iako još golobrad bio ponajbolji igrač momčadi. Unatoč dobrim predispozicijama nije osvario značajnu igračku karijeru koju je završio 1975. u austrijskom KAC-u. Odmah se prihvatio trenerskog posla te je bez značajnijeg uspjeha trenirao "SC Urickogo" iz Kazana (današnji "Ak Bars"). Kada je te 1982. došao u "Himik" nitko se nije nadao da će postići značajniji uspjeh. Ni prva sezona to nije dala naslutiti jer su završili na 8. mjestu umalo izbjegavši ispadanje. Međutim, već sezonu kasnije stigao je veliki uspjeh - brončana medalja. "Himik" je kroz cijelu sezonu držao drugo mjesto koje im je tek pred kraj uzeo "Spartak". Ta momčad bila je spoj mladosti i iskustva, vodeći igrači bili su već provjereni znalci poput Viktora Krutova i Vladimira Ščurjenka (obojica igrali u "Medveščaku") te Valerija Bragina (danas trener B reprezentacije Rusije) dok su svoj doprinos dali i mladi Valerij Kamenski, Aleksandr Černih i Andrej Lomakin. Treba li uopće napominjati kako su svi oni proizašli iz voskresenske hokejaške škole?

Ono što je posebno dojmilo kod tadašnjeg "Himika" bilo je nevjerojatno kvalitetno i brzo klizanje njihovih igrača što je bio izravan doprinos Vasiljeva koji je na tome izrazito inzistirao. Sljedeće sezone "Himik" je u gotovo identičnom sastavu ostvario četvrto mjesto u prvenstvu što je bio nastavak velikog uspjeha sezonu prije. Tada je svoju prvu profesionalnu sezonu odradio i Valerij Zelepukin. Dobri rezultati nisu promakli moskovskim klubovima pa su tako sezonu kasnije doveli i Kamenskog ("CSKA") i Lomakina ("Dinamo"). Za razliku od Epštejna Vasiljev se nikako nije mogao pomiriti s činjenicom da mora ostajati bez svojih najboljih igrača i to bez ikakve kompenzacije. Smatrao je da je bit trenerskog posla građenje momčadi kroz više godina što nije bilo moguće sa onim što su im činili moskovski klubovi. Ipak, morao se s tim pomiriti i nastaviti raditi svoj posao što je naposlijetku i učinio. Sljedeće dvije sezone bile su rezultatski manje uspješne, ali je zato omladinska škola nastavila izbacivati strašne talente. Svoje debije ostvarili su Dmitrij Kvartalnov (danas trener "Sibira"), German Titov (danas trener novokuznjeckog "Metalurga"), Roman Oksjuta i Vjačeslav Slava Kozlov. Spomenimo i da je važan član tadašnje momčadi bio i Leonid Truhno, otac bivšeg igrača "Medveščaka" Vjačeslava. (na slici momčad u sezoni 86/87)

Dvije sezone koje su uslijedile bile su bez sumnje najveće u povijesti "Himika". U prvenstvu koje se igralo dvokružno igrači Valerija Vasiljeva osvojili su srebrnu medalju ostavivši iza sebe sve klubove osim neprikosnovenog "CSKA" u kojem je tada igrala najpoznatija postava u povijesti hokeja (Kasatonov-Fetisov, Krutov-Larionov-Makarov). "Himik" i "CSKA" te su se sezone sastali četiri puta uz čak tri pobjede Vasiljevljove momčadi i jedan remi. Vasiljev je u tim susretima primijenio taktiku svojeg učitelja Epštejna i tzv. trap čime je potpuno anulirao tehniku igrača "CSKA". Osim toga je svojim igračima usadio pobjednički duh; prije izlaska na led sami su sebi govorili kako su bolji i kako mogu pobijediti. Da nije bilo poraza u tzv. malim utakmicama "Himik" bi osvojio naslov prvaka, ali je i srebro za njih bilo zlatnog sjaja.

Sljedeću sezonu 89/90 situacija je izgledala još i bolje za "Himik". Prvi krug završili su na prvom mjestu što je bio prvi slučaj u povijesti lige da jedna nemoskovska momčad vodi na ljestvici usred sezone. Razlika je u jednom trenutku iznosila čak 10 bodova. Tu sezonu u momčad se vratio Valerij Zelepukin koji je izazvao pravi skandal jer je odbio nastupati za "CSKA" želeći se vratiti u svoj "Himik". To se na kraju i dogodilo te je do danas ostao ljubimac navijača u Voskresensku. Veliki uspjeh donio je i obaveze što je vjerojatno donijelo i gubitak naslova prvaka. Naime, sredinom sezone "Himik" je kao predstavnik SSSR-a pošao na turneju Sjevernom Amerikom gdje su odradili šest susreta sa NHL momčadima. Ostvarili su polovičan uspjeh; tri pobjede ostvarili su protiv "Kingsa", "Red Wingsa" i "Bluesa". Umorni od velikog puta igrači su u drugom krugu domaćeg prvenstva podbacili te na kraju osvojili samo broncu. Bila je to sezona pune afirmacije još i danas aktivnog Slave Kozlova te relativno mladih igrača spomenutih ranije u tekstu. Osobito je briljirala linija Zelepukin-Titov-Kvartalnov. Potonji je bio i najbolji strijelac prvenstva što je bilo prvo takvo postignuće nekog igrača "Himika". Klub je te sezone bio na vrhuncu svoje moći što je bio velika zasluga trenera Vasiljeva koji je znao izvrsno motivirati i organizirati igru svoje momčadi. Naglasak je bio na individualnim sposobnostima više nego na momčadskoj igri što je bilo moguće s obzirom da je na raspolaganju imao strašno kvalitetne igrače.

Uslijedile su dvije posljednje sezone prije raspada SSSR-a. Sovjetski hokej već je bio dobrano potresen odlascima brojnih igrača u inozemstvo, poglavito onih najboljih. Na taj način se otvorila prilika za "Himik" da sa gotovo istim sastavom napadne prvo mjesto. Međutim, momčad je podbacila i završila sezonu na petom mjestu. I ove godine su bili na turneji Sjevernom Amerikom gdje su u sedam utakmica s NHL klubovima ostvarili tri pobjede i četiri poraza. Jedan susret odigrali su i kod kuće; prvi i jedini NHL klub koji je zaigrao u Voskresensku postao je "Minnesota North Stars" koji je slavio sa 3-2. U posljednoj sezoni sovjetske lige (91/92) "Himik" je zauzeo četvrto mjesto. Najveći problem bio je što su usred sezone ostali bez Kozlova, Kvartalnova, Zelepukina i Uljanova, svojih najboljih igrača. Raspadom SSSR-a raspala se i zlatna generacija "Himika". Iste godine Vasiljev (na slici) je nakon deset godina napustio mjesto glavnog trenera jer je dobio financijski unosnu ponudu iz Njemačke.

Kompletni ruski hokej našao se u velikoj krizi jer su svi najbolji igrači otišli u inozemstvo potaknuti novčanim apetitima. Ruski klubovi nisu imali sredstava da ih zadrže pa se i cjelokupni hokejaški program našao na prekretnici. Naravno, sve to nije zaobišlo ni "Himik" koji je počeo nezaustavljivo propadati. Napustili su ga skoro svi nositelji igre iz prošlih sezona, a i novca od dugogodišnjeg sponzora, tvornice umjetnih gnojiva, više nije bilo u iznosima kao za vrijeme SSSR-a. U ruskom hokeju stvari su se preko noći okrenule naglavačke; moskovski klubovi više nisu bili privilegirani te su upali u veliku krizu dok su financijski stasali klubovi iz provincije npr. Ufe, Jaroslavla, Toljatija, Omska i Magnitogorska koji su dotad bili topovsko meso. "Himik" se u toj situaciji našao negdje između te je otada pa nadalje bio prosječan član prve lige. Sreća u nesreći bila je da se u klupskom inkubatoru pojavila nova sjajna generacija mladih igrača koje su predvodili Sergej Berezin i Aleksandr Čerbajev.

Nakon samo dvije sezone u Rusiji dogodio se trenutak koji je zauvijek promijenio sudbinu kluba. Tvornica umjetnih gnojiva u Voskresensku dobila je novog vlasnika koji je jasno dao do znanja kako će potpuno prestati sa financiranjem kluba iza kojeg su stajali kroz njegovu čitavu povijest. Poslije toga "Himik" više nikada nije bio financijski stabilan što je kasnije rezultiralo njegovom propašću. Nedostatak je u početku kompenzirao grad Voskresensk, ali to je bilo samo krpanje koje nije imalo budućnosti. Rezultati su bili sve slabiji i slabiji, a treneri su se mijenjali kao na tekućoj traci; nitko nije mogao ponoviti ono što su radili Epštejn i Vasiljev. Najgore od svega, klub su počeli napuštati i igrači i treneri u omladinskoj školi što je nepovratno narušilo godinama uhodani sustav koji je proizveo mnoštvo kvalitetnih igrača.

Godine 1999. klub je dotaknuo dno, bar se tada mislilo da gore ne može. Nakon 44 godine su ispali iz prve lige te ostali i bez financijske potpore svog grada. Riješenje je nađeno tako što je klub preuzela regija, Moskovska oblast. U drugoj ligi momčad je ponovno preuzeo Valerij Vasiljev, ali ih u dvije godine nije uspio vratiti u najveći rang natjecanja. Uspjelo je to tek Valeriju Braginu u sezoni 02/03, ali to je bio tek labuđi pijev nekad velikog kluba. Nakon samo dvije vrlo neuspješne sezone u Superligi došlo je do novog velikog šoka za "Himik". U gradu Mitiščiju, predgrađu Moskve, 2005. godine izgrađena je moderna arena za potrebe svjetskog prvenstva. Kako ne bi zjapila prazna Moskovska oblast odlučila je tamo preseliti "Himik" koji je svoje utakmice igrao u staroj dvorani izgrađenoj još 1966. godine. Vijest je u Voskresensku dočekana sa šokom, njihov legendarni klub nakon 52 godine napušta grad s kojim je bio vezan kao prst za nokat. Vijest je s velikim neodobravnjem dočekao i tada 86-godišnji Epštejn, osnivač kluba. Nije dočekao i konačnu selidbu kluba, umro je mjesec dana prije prve utakmice u Mitiščiju. Taj klub danas je poznat je kao "Atlant" te se s pravnog gledišta može smatrati sljedbenikom pravog "Himika" od kojeg su i preuzeli prepoznatljivu žutu i plavu boju.

Međutim, tu nije bio kraj hokeja u Voskresensku. Promptno je osnovan novi istoimeni klub koji je za sljedeću sezonu kupio licencu od posrnulog "Kristala" iz Elektrostala za nastup u drugoj ligi. Međutim, cijeli projekt otpočetka je bio na nesigurnim nogama. Pogotovo se to vidjelo sljedeće sezone kada su nakon osvajanja druge lige odlučili nastupiti u prvoj sezoni KHL-a unatoč činjenici što nisu imali financijsku stabilnost. Sve se na kraju pretvorilo u katastrofu, osim što su završli na posljednjem mjestu ostali su dužni plaće i igračima i klupskim dužnosnicima. KHL se pokazao prevelikim zalogajem te je prilika za ponovnim usponom kluba nepovratno propala. Sve je završilo bankrotom i gašenjem kluba 2011. godine, a nekim igračima poput današnjeg napadača "Spartaka" Viktora Bobrova novac nikad nije isplaćen. Na dan bankrota brojni su navijači položili cvijeće ispred spomenika (na slici) osnivača voskresenskog hokeja, tri Nikolaja: Epštejna, Doktorova i Hripunova (potonja dva direktori kemijske industrije, sponzora kluba). Na taj način su simbolično pokopali svoj voljeni klub. Prije gašenja klub je nastupao i u VHL-u u sezoni 09/10, a sezonu kasnije hokej u Voskresensku ostao je samo na juniorskoj momčadi u MHL-u koja je dobila simbolično ime "Feniks" aludirajući na ponovno rađanje legendarnog "Himika". Sezonu kasnije klub je stvarno i dobio to ime koje nosi i danas te je praktički jedini "živi" podsjetnik na slavne dane ovog kluba. 

Bivši igrači i brojni navijači nekadašnjeg "Himika" kao i kompletna ruska hokejaška javnost već godinama aludira na odgovorne ljude u KHL-u i ruskom savezu da pomognu hokeju u Voskresensku i potaknu ponovno osnivanje "Himika", kluba koji je ruskom hokeju dao toliko toga, a onda kada mu je najviše trebalo nije dobio ništa zauzvrat. Takav je današnji sport, nema puno mjesta za emocije. Voskresensk odavno nije mjesto gdje savez i KHL žele razvijati hokej bez obzira na cijelu povijest koju on ima, to su danas Prag, Zagreb i Vladivostok. U današnjem ruskom hokeju novac i nova tržišta vrijede puno više od bogate povijesti i nekadašnje slave "Himika" i to je ono što sve iskrene ljubitelje sporta, osobito u Rusiji, čini tužnim. 

Za kraj nekoliko činjenica o onome što je Voskresensk, grad od 60 tisuća stanovnika dao ruskom i svjetskom hokeju - šest svjetskih prvaka (jedan deseterostruki), šest olimpijskih prvaka (po jedan trostruki i dvostruki), četiri osvajača Stanley kupa (Larionov 3x, Kozlov 2x, Kamenski i Zelepukin), jednog člana Kuće slavnih (Larionov), 13 igrača biranih na NHL draftu koji su zajedno odigrali 5580 utakmica i ostvarili 3583 boda u najjačoj svjetskoj ligi. Danas je aktivan samo Andrej Markov koji je posljednji veliki izdanak ovog kluba. I danas se osjeća utjecaj "Himika" na ruski hokej; tu su treneri Bragin, Kvartalnov i Titov pa igrači Aleksandr Junkov (Amur), Sergej Bernacki, Vadim Homicki (Torpedo), Oleg Gubin (Sibir) pa i još uvijek aktivni Slava Kozlov (Spartak).

Bila je to priča o malom-velikom "Himiku" iz Voskresenska, klubu koji je pretrpio i uspone i padove prije nego što ga je smlavila okrutna stvarnost sadašnjice. Sve što je iza njega ostalo su žuto-plavi dresovi "Atlanta" i bezbrojne uspomene bivših igrača i navijača koji su bili njegovi suvremenici. Sve čemu se mogu nadati jest da će se njihov "Himik" još jednom uzdignuti i poput feniksa ponovno roditi te vratiti tamo gdje mu je mjesto - u vrhu ruskog hokeja.


Pročitajte i ove tekstove o povijesti sovjetskog i ruskog hokeja:

Aleksandr Ragulin
Arkadij Černjišjov
Valerij Harlamov
Povijest imena KHL klubova
Povijest KHL-a - prvi dio
Povijest KHL-a - drugi dio