U prvih nekoliko desetljeća povijesti sovjetskog hokeja nije postojala izrazita podjela igrača na braniče i napadače. Za igru i u obrani i u napadu bilo je zaduženo svih pet igrača koji su tada bili na ledu. U takvoj situaciji igrači su se isticali jedino sa svojim izvedbama u napadačkom segmentu. Ono što su radili u obrani bilo je u drugom planu pa tako iz 40-ih i 50-ih godina nemamo obrambenu zvijezdu u sovjetskom hokeju. To je bilo tako sve do pojave čovjeka koji je tema današnjeg članka. On je svojom figurom i igračkim sposobnostima bio stvoren za igru u obrani te je ostao upamćen kao prototip sovjetskog braniča. Svojim kasnijim uspjesima u reprezentativnom dresu postao je najtrofejniji sovjetski igrač svih vremena, a najviše će ostati upamćen po nastupu na Summit seriji 1972. godine i "ratovanju" sa Philom Espositom. Riječ je o "ruskom medvjedu" Aleksandru Ragulinu.
Svibanj 1941. godine bio je poseban mjesec za obitelj moskovskog arhitekta Pavela Ragulina. Njegova žena Sofija je petog tog mjeseca rodila trojke, a samo desetak dana kasnije SSSR je ušao u drugi svjetski rat. Moskva više nije bila sigurna za mladu obitelj pa su svi osim oca pošli u izbjeglištvo u Sibir, u regiju Kemerovo. Sinovi Anatolij (Tolja), Mihail (Miša) i Aleksandr (Saša) bili su vrlo maleni i nejaki pa se majka bojala da će ostati "zakržljali". Međutim, vrijeme će pokazati kako je strah bio neopravdan, sva trojica postali su ogromni ljudi, pravi divovi. Takav je bio i Aleksandr, najmlađi od svih trojice. Na vrhuncu kasnije karijere imao je 105 kilograma i 190 centimetara. Još u osnovnoj školi primijećen je veliki talent trojice braće - za glazbu. Za vrijeme svog školovanja bili su dio školskog orkestra - Aleksandr je svirao bas. Osim toga bio je vrlo nadaren i za slikanje pa su učitelji predviđali da će krenuti umjetničkim stopama. Možda i bi da nije bilo hokeja, igre koja je kasnih 40-ih i ranih 50-ih postajala sve popularnija u zemlji. Tijekom zimskih mjeseci diljem Moskve postojala su klizališta na kojima su brojna djeca naganjala pločicu sanjajući veliku hokejašku karijeru. Naravno, i troje braće Ragulin bili su među njima. Imali su sreću da ih je tijekom jedne utakmice primijetio Nikolaj Epštejn, legendarni trener i osnivač "Himika" iz Voskresenska.
Čovjek je to koji sam zaslužuje biti tema jednog članka, ali ću ovdje ukratko opisati njegovu važnost. Budući da su u to doba moskovski "Dinamo", "CSKA" i "Krilja Sovjetov" imali monopol u sovjetskom hokeju svi ostali klubovi bili su u iznimno podređenom položaju. Samo spomenuta trojka imala je pravo na dovođenje igrača koje je često bilo prisilno, osobito u slučaju "CSKA". Epštejn je bio osnivač "Himika", kluba iz malog gradića u moskovskoj oblasti, Voskresenska. Tamo je proveo više od dvadeset godina za vrijeme kojih je redovito završavao na 4. mjestu u prvenstvu što je bilo ravno prvom s obzirom na spomenute uvjete. Iz godine u godinu Epštejn je pronalazio i proizvodio nove igrače koji su redovito prisilno nastavljali karijeru u jednom od tri moskovska kluba. Bio je to Sizifov posao, ali veliki trener u njemu je ipak pronalazio zadovoljstvo. Većinu vremena provodio je na ulicama Moskve promatrajući utakmice hokeja koje su igrali djeca, mladići i ostali amateri. Njegovo oko u procjeni igrača bilo je gotovo nepogrešivo, one najbolje odmah bi regrutirao i dovodio u svoj "Himik". Bio je to sistem koji je funkcionirao vrhunski i na koji su "Himik" i Epštejn bili osuđeni iz godine u godinu. Upravo su na taj način u "Himik" došla i braća Ragulin. Anatolij je postao vratar, Aleksandr branič, a Mihail napadač.
Kako je "Himik" u igračkoj kvaliteti bio inferioran u odnosu na moskovsku trojku Epštejn je u međusobnim susretima primijenjivao posebnu taktiku koja je ograničavala njihove talentirane i brze igrače. Tu taktiku danas poznatu kao trap (zamka) na starom kontinentu simultano su uveli i u reprezentaciji ČSSR-a koja ju je primijenjivala u dvobojima sa SSSR-om. Takva igra "Himika" bila je kao stvorena za Aleksandra Ragulina koji je svojom veličinom spriječavao prodore igrača kroz neutralnu trećinu. Kao takav, brzo je zapeo za oko svojim izvedbama te je kao jedan od rijetkih igrača izvan velike trojke zaradio poziv u reprezentaciju SSSR-a. Dogodilo se to 1960. godine, kada je izbornik bio Anatolij Tarasov. U sljedećih 13 godina Ragulin je bio stup obrane reprezentacije koju je 1961. godine preuzeo dvojac Černjišjov - Tarasov i koja je u tom razdoblju bila neporažena na službenim natjecanjima. Ragulin je u reprezentativnoj karijeri osvojio ukupno 13 zlatnih odličja, 10 sa svjetskih prvenstava i 3 s Olimpijskih igara. U bogatoj sovjetskoj hokejaškoj povijesti nitko nema više odličja, samo legendarni vratar Vladislav Tretjak ima jednak broj. Ragulin je na pet svjetskih prvenstava uvršten u najbolju petorku turnira, a 1966. godine proglašen je i za najboljeg braniča prvenstva. U dresu SSSR-a ukupno je odigrao 239 utakmica u kojima je postigao 29 golova. (na slici Epštejn i Ragulin)
Čim ga je Tarasov uvrstio u reprezentaciju postalo je jasno kako su Ragulinovi dani u "Himiku" odbrojani. Veliki trener ga je tako 1962. godine doveo u svoj "CSKA" gdje će ostati do kraja karijere. U trenutku dolaska imao je nepunu 21 godinu i nije bio voljan otići iz "Himika" i napustiti svog mentora Nikola Epštejna. Međutim, tako je moralo biti: - Bilo je to za vrijeme suhih priprema na Jalti. S ljudima iz CSKA razgovarao sam doslovno na plaži. Nisam želio ići, ali su mi objasnili da imam dvije mogućnosti: prihvatiti odlazak u CSKA ili ići na vojni rok - na Daleki Istok. Trener (Epštejn op.a.) nije bio nimalo sretan, za sve je saznao tek dugo poslije nego što se dogodilo. Dominacija u klupskom dresu bila je slična onoj u reprezentativnom; u 11 sezona osvojio je 9 naslova prvaka. Uključujući i godine u "Himiku" skupio je 427 nastupa i 63 gola u sovjetskoj ligi.
Pod paskom Tarasova još je više napredovao, ali više nikada nije igrao u sistemu koji je usavršio kod Epštejna. U dresu "CSKA" ali i reprezentacije korišten je na nešto drugačiji način. Unatoč svojoj robusnosti Ragulin je bio vrlo dobar tehničar. Kada je bio na ledu svi izlasci iz trećine kretali su preko njega. Imao je izvrstan pregled igre i odlično dodavanje čime je izbacivao u prodore brze krilne napadače. Imao je i vrlo dobar i jak udarac, vrlo često se znao upisati u listu strijelaca. Međutim, igra u obrani bila je njegov zaštitni znak unatoč lošem klizanju što mu je tijekom čitave karijere bio najveći hendikep. Preklizavanje je bio jedni način da ga se prijeđe, svaki drugi nailazio bi na njegov "medvjeđi zagrljaj" zbog čega je i dobio nadimak "ruski medvjed". Naravno, tome je kumovala i njegova veličina i snaga. Unatoč takvoj igri, rijetko je zarađivao isključenja. Igrao je grubo, ali ne i prljavo; njegova obrambena igra je za primjer te može poslužiti kao uzor svim braničima koji su hokej zaigrali poslije njega. Međutim, kada bi bio izazvan znao je odgovoriti pa bi tako igrače znao odgurnuti tako da bi odmah završili na ledu. Bio je autoritet i izvan leda, kada bi suigrači imali neki problem često bi se umjesto treneru obratili njemu. Riješavao je konflikte i razmirice između igračima, bio neka vrsta suca i glasa razuma u nezgodnim situacijama u momčadi. To ne bi bilo moguće bez njegove dobroćudnosti i racionalnosti zbog koje je bio omiljen među suigračima.
Već je spomenuto kako će u povijesti hokeja ime Aleksandra Ragulina ostati upamćeno ponajprije po igranju u legendarnoj Summit seriji 1972. godine, seriji od osam utakmica između reprezentacija Kanade i SSSR-a, po prvi put u svojim najjačim sastavima. Te godine SSSR je već osvojio Olimpijske igre u Sapporu gdje su uvjerljivo nadigrali sve svoje protivnike, a Ragulin osvojio i svoje treće olimpijsko zlato. Za samo na papiru prijateljsku seriju sa Kanadom Ragulin je bio najvažniji obrambeni igrač u momčadi koju je tada vodio Vsevolod Bobrov. Upravo je zato dobio posebni i najteži zadatak; čuvanje Phila Esposita. Bila je riječ o vjerojatno i najboljem kanadskom igraču tog vremena, stasitom centru koji je dominirao NHL-om tijekom 60-ih i 70-ih. Ragulin je imao vrlo težak zadatak, tim teži što je Esposito bio prgav i bahat, kako na ledu tako i izvan njega. Tijekom svih osam utakmica serije njih dvojica su ratovali na ledu, a Ragulin je radio sjajan posao u anuliranju Esposita. Kanađani su bili iznenađeni time budući da ga u NHL-u gotovo nitko nije mogao zaustaviti. Budući da se o ovoj seriji može pročitati gotovo isključivo s kanadskog gledišta onda nije čudno da se Esposito i njegova igra i ponašanje u seriji slave kao herojski. Baš zbog toga je potrebno navesti par činjenica o onome što je Esposito radio Ragulinu; u šestoj utakmici namjerno ga je palicom posjekao po glavi (na slici) čime se kasnije hvalio kanadskim novinarima. Hvalio se i time kakve mu je sve psovke i uvrede govorio iako ga ovaj nije razumio. Ispričao im je i razne gadosti o Ragulinu kao npr. da mu užasno smrdi iz usta te da je dopingiran zbog čega je Ragulin tada u Kanadi percipiran kao neko sovjetsko čudovište. Naravno, danas je ipak nešto drugačije...
O svojoj ulozi u seriji sam Ragulin je rekao: - Treneri su mi dali nezamislivu zadaću čuvanja Phila Esposita. Bio je drugačiji centar od svih s kojima sam se susretao; jako velik i jak, uvijek unutar "slota". Naša borba bila je kao borba dvaju ogromnih medvjeda. Ragulinu je tada bila 31 godina i karijera mu se bližila kraju. Igranje u seriji donijelo mu je odgovor na pitanje koje se često pitao; bi li bio sposoban igrati u NHL-u. Sovjetski novinar Igor Kuperman o tom piše: - Uvijek se osjećao neugodno kada bi ga novinari pitali bi li mogao igrali protiv profesionalaca iz NHL-a. Sada bez ikakve sumnje znamo da bi. Dokazao je to kroz cijelu seriju. Ta spoznaja kao da je konačno zadovoljila Ragulina koji se već sljedeće sezone odlučio završiti svoju igračku karijeru. Bile su mu samo 32 godine.
Međutim, tu nije bio kraj njegovoj uključenosti u hokej. U godinama koje slijede radio je u školi hokeja "CSKA", a jedno vrijeme istu funkciju obnašao je i u "SKA"-u iz Novosibirska. Tijekom 90-ih se posvetio hokejaškim veteranima, bio organizator, ali i aktivni sudionik brojnih turnira i sastanaka diljem Rusije, ali i svijeta. Jednom prilikom je s veteranima kao ambasador hokeja posjetio i Južnu Afriku i tamošnju hokejašku zajednicu. Često je davao intervjue i komentirao hokejaške aktualnosti često ih uspoređujući sa svojim vremenom. Tako je jednom prilikom izjavio: - Naša generacija bila je puno drugačija od većine ovih današnjih. Mi smo na led izlazili kao momčad, ne kao imena. Imena ne osvajaju prvenstva nego momčad. Kasnije dolaze stvari poput požrtvovnosti, ustrajnosti i patriotizma.
Aleksandr Ragulin preminuo je 18. studenog 2004. godine. Bile su mu 63 godine, a smrt je bila iznenadna ostavivši rusku hokejašku javnost u šoku. Bivši suigrači i prijatelji za njega su imali samo riječi hvale. Vitalij Davidov dugo je godina s njim činio obrambeni tandem: - Bio je najbolji i najveseliji čovjek kojeg sam poznavao, uvijek je bio sprema za šalu i dobro raspoložen.(...) Bio je pravi majstor kao igrač. Zajedno smo ušli u reprezentaciju ranih 60-ih i uglavnom igrali u paru. Bio je čvrst kao zid, ali njegova glavna odlika bilo je prvo dodavanje, počinjao je napad od bilo kud; iza gola, sa strane, s centra. Smatram da je bio preteča i osnivač ruske škole braniča - inspirirao je sve koji su u hokej došli poslije njega. Vladimir Jurzinov prosjetio se zgode iz razdoblja kada su obojica po prvi put pozvani u reprezentaciju: - Na jednom treningu vježbali smo udarac jer je trener smatrao kako njegov nije dovoljno dobar. Ja sam mu bio kao učitelj sve dok me jedan od njegovih udaraca nije pogodio u ruku tako jako da ju je skoro slomio. Iako je otad prošlo i više od 40 godina kad god bi se sreli potapšao bi me po ruci i pitao je li boli. (...) Kao igrač bio je nevjerojatno pouzdan, takvog braniča u Rusiji nije bilo ni prije ni poslije. Koliko sam samo puta kao trener tražio od igrača da slijede njegov primjer u igri. Poslije saznanja o njegovoj smrti neutješan je bio i tada 85-godišnji Nikolaj Epštejn, toliko da nije smogao snage ni dati izjavu povodom toga.
Kao što ste mogli pročitati, Aleksandr Ragulin važna je ličnost sovjetskog i ruskog hokeja i jedan od najcjenjenijih braniča u povijesti ovog sporta, što zbog igre što zbog autoriteta koji je imao. Stoga i ne čudi da je 1997. godine primljen u Kuću slavnih IIHF-a što je zasigurno najveća počast koju jedan hokejaš može primiti.
U rubrici "Legende ruskog hokeja" pročitajte i :
Arkadij Černjišjov
Valerij Harlamov
Pod paskom Tarasova još je više napredovao, ali više nikada nije igrao u sistemu koji je usavršio kod Epštejna. U dresu "CSKA" ali i reprezentacije korišten je na nešto drugačiji način. Unatoč svojoj robusnosti Ragulin je bio vrlo dobar tehničar. Kada je bio na ledu svi izlasci iz trećine kretali su preko njega. Imao je izvrstan pregled igre i odlično dodavanje čime je izbacivao u prodore brze krilne napadače. Imao je i vrlo dobar i jak udarac, vrlo često se znao upisati u listu strijelaca. Međutim, igra u obrani bila je njegov zaštitni znak unatoč lošem klizanju što mu je tijekom čitave karijere bio najveći hendikep. Preklizavanje je bio jedni način da ga se prijeđe, svaki drugi nailazio bi na njegov "medvjeđi zagrljaj" zbog čega je i dobio nadimak "ruski medvjed". Naravno, tome je kumovala i njegova veličina i snaga. Unatoč takvoj igri, rijetko je zarađivao isključenja. Igrao je grubo, ali ne i prljavo; njegova obrambena igra je za primjer te može poslužiti kao uzor svim braničima koji su hokej zaigrali poslije njega. Međutim, kada bi bio izazvan znao je odgovoriti pa bi tako igrače znao odgurnuti tako da bi odmah završili na ledu. Bio je autoritet i izvan leda, kada bi suigrači imali neki problem često bi se umjesto treneru obratili njemu. Riješavao je konflikte i razmirice između igračima, bio neka vrsta suca i glasa razuma u nezgodnim situacijama u momčadi. To ne bi bilo moguće bez njegove dobroćudnosti i racionalnosti zbog koje je bio omiljen među suigračima.
O svojoj ulozi u seriji sam Ragulin je rekao: - Treneri su mi dali nezamislivu zadaću čuvanja Phila Esposita. Bio je drugačiji centar od svih s kojima sam se susretao; jako velik i jak, uvijek unutar "slota". Naša borba bila je kao borba dvaju ogromnih medvjeda. Ragulinu je tada bila 31 godina i karijera mu se bližila kraju. Igranje u seriji donijelo mu je odgovor na pitanje koje se često pitao; bi li bio sposoban igrati u NHL-u. Sovjetski novinar Igor Kuperman o tom piše: - Uvijek se osjećao neugodno kada bi ga novinari pitali bi li mogao igrali protiv profesionalaca iz NHL-a. Sada bez ikakve sumnje znamo da bi. Dokazao je to kroz cijelu seriju. Ta spoznaja kao da je konačno zadovoljila Ragulina koji se već sljedeće sezone odlučio završiti svoju igračku karijeru. Bile su mu samo 32 godine.
Međutim, tu nije bio kraj njegovoj uključenosti u hokej. U godinama koje slijede radio je u školi hokeja "CSKA", a jedno vrijeme istu funkciju obnašao je i u "SKA"-u iz Novosibirska. Tijekom 90-ih se posvetio hokejaškim veteranima, bio organizator, ali i aktivni sudionik brojnih turnira i sastanaka diljem Rusije, ali i svijeta. Jednom prilikom je s veteranima kao ambasador hokeja posjetio i Južnu Afriku i tamošnju hokejašku zajednicu. Često je davao intervjue i komentirao hokejaške aktualnosti često ih uspoređujući sa svojim vremenom. Tako je jednom prilikom izjavio: - Naša generacija bila je puno drugačija od većine ovih današnjih. Mi smo na led izlazili kao momčad, ne kao imena. Imena ne osvajaju prvenstva nego momčad. Kasnije dolaze stvari poput požrtvovnosti, ustrajnosti i patriotizma.
Kao što ste mogli pročitati, Aleksandr Ragulin važna je ličnost sovjetskog i ruskog hokeja i jedan od najcjenjenijih braniča u povijesti ovog sporta, što zbog igre što zbog autoriteta koji je imao. Stoga i ne čudi da je 1997. godine primljen u Kuću slavnih IIHF-a što je zasigurno najveća počast koju jedan hokejaš može primiti.
U rubrici "Legende ruskog hokeja" pročitajte i :
Arkadij Černjišjov
Valerij Harlamov
Nema komentara:
Objavi komentar