Krah Medveščaka u KHL-u - ruska perspektiva

Nedavno službeno povlačenje Medveščaka iz KHL-a nipošto nije došlo kao grom iz vedrog neba. Već skoro dvije godine pratitelji KHL-a i Medveščaka bili su svjesni kako će taj dan doći prije ili kasnije. I dok se, razumljivo, u hrvatskim hokejaškim i sportskim kuloarima uvelike analizira što to znači za Medveščak, ovaj tekst će pokušati analizirati što to znači za KHL i ruski hokej. 

Povijest grešaka KHL-a

Kada je prije gotovo jednog desetljeća ustanovljen KHL već je iz samog prefiksa tog imena bila jasna strategija i plan tog osnutka - širenje na cijeli euroazijski kontinent i stvaranje jake međunarodne lige s ruskom bazom kao pandan NHL-u. Bio je to veliki korak naprijed za ruski klupski hokej koji se dotad sve više polarizirao kvalitetom, ambicijom i perspektivom na one velike i one male.

Zatvorena liga poput KHL-a donijela je prvi rez u ruskom hokeju; oni maleni klubovi su odstranjeni zbog nedostatka sredstava, ambicije i perspektive. Bar je tako trebalo biti; liga je zapravo napravila prvu grešku time što je nastup dozvolila svima koji su bili financijski sposobni ući u novu ligu. 

Među njima je bilo i klubova za koje je to bio prevelik zalogaj i koji su svoje postojanje temeljili na nerealnim financijskim osnovama koje su kad-tad morale rezultirati krahom. Najbrži je po tom pitanju bio Himik iz Voskresenska, klasični ruski klub bogate tradicije koji je već na pola prve sezone završio u stečaju zbog čega je klub već na kraju sezone ugašen i sveden samo na juniorski pogon.

U tu prvu grešku spadala je i Lada iz Toljatija koja je također živjela iznad svojih mogućnosti. Prevelike ambicije i neracionalno trošenje sredstava klub je već nakon dvije sezone stajalo selidbe u VHL. Nakon tri sezone konsolidacije i izrade realnog plana poslovanja, Lada se vratila u KHL gdje sada manje-više stabilno opstaje, bez uspjeha, ali na realnim osnovama.

Prije početka natjecanja u prvoj sezoni, KHL je rusku bazu proširio sa tri kluba iz bivših sovjetskih zemalja - riški i minski Dinamo te Baris pokazali su se uspješnim akvizicijama, rezultatske oscilacije dvaju Dinama te nedostatak tradicije kod Barisa nipošto ne mijenjaju činjenicu da je danas riječ o klubovima koji su srasli s ligom i koja bez njih ne bi bila ista, baš kao ni oni bez nje.

S ova tri kluba prestaje uspješna priča o međunarodnom širenju KHL-a, gotovo sve što je uslijedilo uključujući i Medveščak bilo je prožeto greškama. Prva od njih, a druga ukupno bio je projekt Leva. Prilikom međunarodnog širenja, KHL-u nije bilo bitno je li riječ o novom ili već postojećem klubu. Jedino što im je bilo bitno bilo je brzo širenje na nova nacionalna tržišta, ako je netko imao sredstva za financiranje kluba na nekom potentnom tržištu, KHL ga je čekao raširenih ruku. 

Logičan slijed za širenje tržišta bile su geografski najbliže države istočnog bloka s jakom hokejaškom tradicijom i popularnošću ovog sporta te sa slabom nacionalnom ligom. Češka i pogotovo Slovačka bile su savršeno tržište za KHL, pogotovo zbog činjenice da je ogroman broj Čeha i Slovaka već nastupao po ruskim klubovima u kojima je također radio i veliki broj trenera iz ovih zemalja. 

Projekt Lev nastao je suradnjom vodstva lige i skupine ruskih investitora koji su se kroz hokej željeli nametnuti na poslovnom polju Češke i Slovačke. Za formaciju kluba bila im je potrebna dozvola saveza koju su dobili u Slovačkoj te dvorana koju su unatoč željama za većim gradom dobili u malom Popradu. KHL je dopustio postojanje ovog umjetnog kluba u gradu koji ničim nije bio ciljano tržište lige, a kako su i financije bile slabe, popradski Lev bio je predmet sprdnje hokejaškog svijeta. 

Kada se činilo da će projekt Lev neslavno propasti došlo je do renesanse, pojavili su se novi investitori, ovaj put malo jači igrači, koji su osim većih novčanih sredstava isposlovali selidbu kluba u Češku i to ni manje ni više nego u Prag - milijunski grad s dva slavna kluba s vojskom navijača. 

Bio je to, pokazat će se, glomazan, nerealan i nepromišljen projekt koji je bio osuđen na propast. Lev je s jednim od najvećih proračuna i odličnom momčadi čak zaigrao i u finalu KHL-a, ali bio je to labuđi pjev s obzirom da su zabilježeni enormni gubici koji su postavili pitanje što ruski novac u stranim zemljama i umjetnim klubovima koji nikad nisu mogli biti solventni. 

Osim što nije rezultirao financijskom dobiti za investitore, projekt Lev nije doprinio ni rastu popularnosti lige u Češkoj. Najbolje se to vidi u činjenici što se nije ostvario plan da klub s vremenom privuče domaće sponzore koji bi nadomjestili ruski novac.

Poučena ovim negativnim iskustvom, liga je počela racionalnije planiranje širenja te su se usredotočili na već postojeće klubove s navijačima i tradicijom kako im se ne bi ponovilo sve što se dogodilo s Levom. Prvi izbor bio je Slovan, najjači i najpopularniji slovački klub iz glavnog grada koji je bio sušta suprotnost svih osobina koje su uništile Lev. 

Unatoč povremenim problemima s financiranjem, Slovan i danas nakon pet godina uspješno brodi KHL-om te se može reći kako je to bilo uspješno širenje. To bi gotovo sigurno bio i Donbas da se nije uključio vanjski faktor na kojeg ni KHL ni klub nisu mogli utjecati pa o tom projektu ni neće biti riječi.

Na sličnom putu kao i Slovan je Jokerit, tradicionalni klub s velikim potencijalom da jednog dana ne bude potpuno ovisan o ruskom novcu. Kakav će projekt bit onaj kineski s Kunlunom, vidjet ćemo za koju godinu.

Posljednja greška

I na koncu, dolazimo do posljednje greške KHL-a i glavne teme ovog teksta - Medveščaka. Projekt njegovog ulaska u KHL nije po ničemu sličan nijednom drugom u povijesti lige. Imao je sličnosti sa Dinamo Rigom, Dinamo Minskom i Slovanom (tradicija, odlična posjećenost, navijačka baza), ali i veliku razliku zbog nepostojanja domaće igračke baze. Po tome je bio sličan s Donbasom, ali od njih se razlikovao po nepostojanju tradicije i najvažnije, po tome što je za razliku od Ukrajinaca bio financiran ruskim novcem. 

Ipak, Medveščak nije slučajno završio u KHL-u. Ono što je liga tražila, a Medveščak je mogao ponuditi, je osim solidne navijačke baze i posjećenosti utakmica, bio sjevernoamerički štih. Znalo se da hrvatska nema ni približno jaku domaću bazu za KHL klub, a s obzirom da su i u EBEL-u okosnicu momčadi činili sjevernoamerički hokejaši, bilo je logično da će to biti slučaj i u KHL-u. Takav drugačiji igrački kadar, smanjen led i nešto drugačiji stil igre dobro su došli dotad poprilično uniformnoj ligi te su doprinijeli njezinoj atraktivnosti i raznovrsnosti.

I doista, to je i bio slučaj u prvoj sezoni u KHL-u. Medveščak je igrao dojmljiv hokej i privlačio je pažnju navijača diljem lige. Osim toga, pružio je ostalim klubovim kao na pladnju neke sjevernoameričke hokejaše koje su onda mogli dovesti kod sebe s obzirom da je Medveščak bio među najsiromašnijim klubovima lige. 

Međutim, s vremenom se dogodilo to što se dogodilo; Medveščak je počeo neracionalno trošiti svoja sredstva, patili su rezultati, a došlo je i do svih problema u odnosima s navijačima koji su polako počeli gubiti interes za hokejom. Tome nije pomogla ni sveopća rasprodaja igrača na kraju sezone što je dovelo do gubitka identiteta momčadi koja se svake nove sezone praktički slagala iz početka. Više nije bilo govora ni o sjevernoameričkom štihu ni stilu igre, ni o dobroj posjećenosti koja je postala užasna, jedina tema bila je neozbiljnost kluba koja je kulminirala na završetku posljednje sezone.

Iako krivica za sve ovo prvenstveno leži na upravi Medveščaka nesumnjivo joj je doprinijela i sama liga. Naime, čitav projekt Medveščaka u KHL-u bio je na nerealnim temeljima. Sazdan na ruskom novcu, Medveščak je s vremenom trebao pronaći nove, domaće ili strane sponzore koji bi taj novac nadomjestili i učinili Medveščak neovisnim od ruskih sponzora. Zar je netko stvarno mislio da je to moguće?

U državi u kojoj je poslovanje profesionalnih sportskih klubova praktički nezamislivo bez javnog novca i u kojoj su popularniji klubovi iz sportova popularnijih od hokeja propadali i propadaju zbog nedostatka novca. Osim toga, hokej u Hrvatskoj na žalost svih nas hokejaških fanatika, nikad nije ni neće biti mainstream sport. Nikad neće doseći razinu ni rasprostranjenost rukometa, nogometa, košarke pa i nekih drugih sportova. Nikad neće ni izbliza imati potencijal za sponzorstvo makar i malog dijela od onih famoznih deset milijuna potrebnih za KHL. 

Iako je Medveščak s vremenom postao sportski i marketinški brand koji je prešao granice Hrvatske i hokeja kao sporta, on nikad nije imao šansu postati ono što je KHL želio i očekivao da postane. Čak i da je nastavio svoju put u KHL-u, bilo bi samo pitanje vremena kada će toj avanturi doći kraj. 

I dok je u ruskom hokeju odlazak Leva i Donbasa dočekan s malim razočaranjem jer su izgubljene kompetentne momčadi koje su ligu činile boljom, odlazak Medveščaka dočekan je s sveprisutnim odobravanjem. Medveščak je KHL-u u početku donio raznolikost i sjevernoameričke igrače na pladnju, ali sve to bilo je kratkoročno. Dugoročno gledajući, Medveščak nije podigao kvalitetu KHL-a, nije u željenoj mjeri doprinio popularizaciji lige na novim tržištima, a pritom je potrošio brdo ruskog novca. 

U ruskom hokeju Medveščakovo sudjelovanje pamtit će se kao velika greška i primjer brzopletog širenja lige u kojem se nije gledala dugoročna održivost projekta. Upravo je to zajednički nazivnik svih opisanih grešaka KHL-a u prvom desetljeću njegovog postojanja i glavni razlog zašto liga danas nije uspješnija.

Novo desetljeće donosi novu dugoročnu strategiju razvoja u autorstvu novog vodstva lige koja bi trebala ispraviti sve greške starog vodstva te iz njih izvuči pouku. Jedna od njih bio je i Medveščak, a ostaje vidjeti hoće li KHL izvuči pouku iz njegovog slučaja.

Ima li smisla ovakav KHL?

Datum je 13. siječnja 2017. Rana večer. Ni hladnoća ni snijeg ne spriječava gotovo 12 tisuća ljubitelja hokeja u Sankt Peterburgu da posjete Ledovji dvorec sportov iliti po modernom, Ice palace. Nijedan od njih, ali definitivno nijedan, nije te večeri sumnjao da će njihov SKA ostvariti još jednu pobjedu. Zašto i bi? Protivnik je bio simpatični novokuznjecki Metalurg, klub koji je u grad na Nevi došao nakon devet uzastopnih poraza koji su bili "šlag na torti", već se znalo, najlošije sezone nekog kluba u povijesti KHL-a. A nije da nije bilo jakih konkurenata za tu nelaskavu titulu. S druge strane, njihovi ljubimci postavljaju i ruše uglavnom vlastite rekorde te su na putu ostvarenja najbolje sezone nekog kluba u povijesti KHL-a. Kovaljčuk, Dacjuk, Dadonov i društvo igraju strašan hokej i bit će to još jedna utakmica za pamćenje.

Nekoliko sati poslije, dok je gotovo 12 tisuća ljubitelja hokeja napuštalo dvoranu zasigurno je malo tko od njih mogao sakriti zadovoljstvo onom čemu su upravo svjedočili. Nije srušen novi rekord, ni kluba ni KHL-a, ali to nije ni bitno. SKA je pomeo simpatični Metalurg s 9-1 u utakmici prepunoj dobrih poteza njihovih ljubimaca i s mnoštvom loših s one druge strane.

Međutim, je li se itko od tih 12 tisuća ljubitelja hokeja zapitao je li ova utakmica uopće imala smisla? Je li se ona ikada trebala odigrati? Kakva je to ozbiljna liga poput KHL-a u kojoj se ovakva utakmica morala odigrati?

Priča o ova dva kluba priča je o besmislu KHL-a.

Sankt Peterburg nikada nije bio hokejaški grad. Istina, profesionalni hokej tamo se igrao od samih početaka ruskog hokeja kasnih 40-ih godina, ali on nikada nije predstavljao važan dio sportskog života ovog ruskog velegrada. Klub je bio vojni i funkcionirao je sličan način kao i svi ostali sovjetski vojni klubovi poput CSKA. Međutim, postojala je jedna bitna razlika. SKA su činili igrači igrači/vojnici u Sankt Peterburgu i okolici dok je CSKA dovodio u svoje redove mlade igrače/vojnike iz cijele zemlje. Drugim riječima, CSKA je za bazu imao cijelu državu, a SKA grupu ljudi koju je vojna služba slučajno dovela u Sankt Peterburg. Malo tko iz samog grada je bio zainteresiran za igranje hokeja, to jednostavno nije bio njihov sport.

Novokuznjeck je uvijek bio hokejaški grad. Poveći industrijski grad usred ledenog i prostranog Sibira, zar je moglo biti drugačije? Njihov klub bio je poluprofesionalan i bio je sazdan od domaćih momaka, vojnika, industrijskih radnika i čega sve ne. Ako bi tko kojim slučajem odskakao brzo bi krenuo put dalekog zapada te pojačao moskovske hokejaške velikane što je bio jedini način da uspiju kao hokejaši i sportaši. A bilo ih je, mladi Sibirci iz Novokuznjecku, tadašnjeg Staljinsku, imali su neku žicu za ovaj sport.

Godine su prolazile, a SKA i Metalurg bili su poluprofesionalni, da ne rečemo poluozbiljni klubovi u ruskom hokeju. Padom željezne zavjese, promjene su bile neminovne. Oba kluba učinila su korak naprijed, profesionalizirali su se i postali redovni članovi najvećeg razreda ruskog hokeja. SKA se više nije morao oslanjati na vojnike već je sada i on dovodio hokejaše iz drugih sredina. Metalurg je radio isto uz razliku da su oni uz to i proizvodili igrače.

Ništa čudno, naravno, hokej je i dalje bio sport broj jedan u ovom sibirskom gradu i gotovo svakom djetetu u gradu san je bio da jednog dana bude hokejaš. Iz takve baze mogao je nastati čitav sustav rada, od prvog trenutka kad dijete uzme palicu u ruke pa do prvog ulaska u profesionalni hokej. Iz tog sustava mogao je nastati i ozbiljan klub s jakim financijama koji može privući dobre hokejaše i iz durgih sredina. Iz takvog kluba mogao je nastati i dobar rezultat, a iz dobrog rezultata i velika navijačka baza. I nastalo je, sve to Metalurg i Novokuznjeck imali su na prijelazu tisućljeća. Daleko na zapadu u isto vrijeme, SKA nije imao ništa od toga. Ni bazu, ni sustav, ni ozbiljan klub, ni rezultat ni navijačku bazu. Ali imao je nešto drugo, nešto, kasnije će se pokazati, presudno.

Imao je novac.

Godina je 2004. Metalurg je stabilan superligaš; redoviti član doigravanja pa čak i brončani otprije tri godine. SKA je klub iz donjeg dijela ljestvice, bez velikih šansi za doigravanje, ali s novim sponzorom i vodstvom. U klub je ušao Gazprom. Cilj - stvaranje hokejaške supersile i pozicioniranje Sankt Peterburga u vrh ruskog hokeja. Kako to učiniti? Jednostavno, kupiti najbolje igrače i trenere iz nekog provjerenog kluba. Ili još bolje - kopirati cijeli njihov sustav.

Nikolaj Solovjov i Oleg Gross, tadašnji trener odnosno GM Metalurga zajedno sa 14 ponajboljih igrača, preko noći je napustilo klub i potpisalo za SKA. Bio je to nevjerojatan megatransfer, dotad neviđen u ruskom , a vjerojatno i svjetskom hokeju. Bilo je to najsličnije seljenju franžize u američkim sportovima gdje klub jednostavno promijeni grad. Tako je i ovdje Metalurg zapravo preselio u Sankt Peterburg. Međutim, nije to bila smrt profesionalnog hokeja i kluba u Novokuznjecku makar je zasigurno bio prvi čavao u njegovom lijesu.

Da se razumije, nije sve crno-bijelo pa je i ova priča djelomično karikiranje, ali sve sa ciljem stvaranja pouke. Naime, Metalurg je već tada bio u financijskim problemima s obzirom da je metalurška industrija u gradu doživljavala laganu propast, a s time je i cijeli grad počeo odumirati. Također, Gazprom nije odmah krenuo s velikim trošenjem već je pomalo sramežljivo počeo podupirati lokalni sport u gradu sa skoro svim sredstvima upućenim u nogomet i Zenit.

Ni Solovojov ni Gross ni spomenutih 14 igrača nisu učinili SKA velikim klubom. Nitko se tamo nije dugo zadržao niti ostvario veću karijeru. Njihov transfer više je simbolički predstavljao kraj Metalurga, a početak SKA kao ozbiljnog kluba.

U godinama koje su slijedile, Metalurg je polako, ali sigurno tonuo u zapećak ruskog profesionalnog hokeja, a na tom putu je i danas. Novaca je bilo sve manje, a samim time nije bilo ni rezultata. Od nekad ozbiljnog kluba ostala su jedino djeca koja sanjaju da budu hokejaši. To su bili i Sergej Bobrovski, Dmitrij Orlov, Ilja Sorokin, Kiril Kaprizov itd. Kao nekad davno u sovjetsko doba, svi oni svoj hokejaški kruh rano su prestali zarađivati u rodnom gradu i matičnom klubu jer druge opcije za uspjeh nije ni bilo. Nekad uspješan Metalurgov sustav počeo se urušavati baš kao i stropovi svlačionica u njihovoj dvorani koja podsjeća na postapokaliptično doba.

SKA je s druge strane istovremeno nastavio svoj uspon u sam vrh ruskog hokeja gdje se nalazi danas i gdje će se zasigurno nalaziti i u godinama koje slijede. Uloženi su milijuni, dovođene su megazvijezde, klupom su prodefilirali najveći stručnjaci starog kontinenta, a broj ljubitelja hokeja u nehokejaškom Sankt Peterburgu počeo je rapidno rasti. Počeli su se graditi i temelji, sve je veći broj djece koji sanjaju, ali i postaju hokejaši. Više se nitko ni ne sjeća davnih dana kada je hokej u gradu bio negdje u zapećku.

Da se vratimo na početak priče; nitko od gotovo 12 tisuća peterburških ljubitelja hokeja nije sumnjao u uspjeh njihovog kluba protiv Metalurga. Nije ni nitko od višemilijunskih pratitelja KHL-a. Nitko se nije iznenadio rezultatom jer to je današnja realnost - Metalurg je momčad ispod svake KHL razine, a SKA je iznad nje.

I kakva je to ozbiljna liga koja to dopušta? KHL je od svog nastanka uvijek stremio naprijed, cilj je bio stvaranje grandiozne lige na čvrstim osnovama koja će jednog dana predstavljati ozbiljnu alternativu NHL-u. Ideja vodilja uvijek je bila - ići naprijed, biti bolji i širiti popularnost lige i hokeja kako u Rusiji tako i šire. Međutim, jednu stvar na tom putu su zaboravili.

Kako učiniti da novac baš i nije sve? Zasigurno u nijednoj ovoliko profesionalnoj ligi u bilo kojem sportu ne vrijedi ona "koliko para toliko muzike". Novac je od SKA učinio velesilu bez obzira na nepostojanje sustava, popularnosti hokeja u Sankt Peterburgu itd. Na kraju je ispalo da se i to može kupiti novcem.

Metalurg nije imao novac i zato lagano nestaje. Nedostatak novca od njega je učinio nekonkurentan klub, izgubili su sustav i budućnosti za njih bez novca više nema. Puno je razloga zašto je to tako, a svi se vrte oko novca. Novokuznjeck je siromašan grad čija je metalurška industrija na zalazu, generalni sponzor koji upravlja tom industrijom na rubu je bankrota, a jedini razlog zadržavanja sponzoriranja je čuvanje socijalnog mira i ona stara "kruha i igara". Praksa u KHL-u i općenito ruskom sportu u slučaju kada se glavni sponzor povuče ili ne daje dovoljno novca jest traženje sredstava od lokalne vlasti. Pokušali su to i u Metalurgu, ali i grad i Kemerovska oblast kojoj on pripada u još su većoj besparici pa to nije bila opcija. Rezultat - Metalurg je danas momčad prosječne VHL razine koja igra u KHL-u i kojoj tamo više po nijednom kriteriju nije mjesto.

Ali nije Metalurg usamljeni primjer, u nepunih devet godina postojanja KHL-a mnoštvo je sličnih priča i klubova koji su zbog nedostatka novca prestali biti lijepe priče te su postali klubovi o kojima se danas govori kao nepoželjnima u "ozbiljnoj" ligi poput KHL-a.

Tek će se najzagriženiji pratitelji KHL-a poput moje malenkosti sjetiti doba kad je Severstal predvođen Šipačjovom, Čudinovom i Košečkinom bio ozbiljan pretendent za vrh zapada. Imali su stabilne financije, nekoliko sjajnih mladih igrača koje su sami stvorili, pogodili su sa strancima, imali dobrog trenera u Nazarovu i to je bio recept za uspjeh. U sezoni 2012/2013 izbacili su Lokomotiv te ispali u konferencijskom polufinalu od SKA, a bio je to do danas njihov zadnji nastup u doigravanju. Ništa čudno s obzirom da su iste godine ostali i bez Čudinova i Šipačjova i Košečkina koje su kupili veliki klubovi. Od tog udarca Severstal se još nije uspio oporaviti pa već odavno nisu nikakav pretendent čak ni za doigravanje, a kamoli za vrh zapada. Da su imali novca za zadržati svoje najbolje igrače - tko zna?

Sibir je kao i Severstal svoj uspjeh također gradio postepeno. Godinama su bili oko zone doigravanja da bi dolaskom Kvartalnova na klupu stvorili sjajan sustav kojim su s mizernim financijskim sposobnostima iz godine u godinu stvarali momčad za legitiman napad na vrh istoka. Nije ih ometalo ni što su redovno ostajali bez najboljih igrača pa čak i trenera koji su kretali put velikih klubova. Sve je kulminiralo 2015. godine kada su igrali finale istoka što je po mojem skromnom mišljenju najveći uspjeh nekog kluba u povijesti KHL-a. Jedini su mali klub koji je otišao tako daleko. 

Međutim, i toj lijepoj priči morao je doći kraj. Klub je navikavši na uspjeh zagrizao preveliki zalogaj te su počeli živjeti iznad svojih mogućnosti. Odlazak najboljih igrača pokušavali su nadomjestiti potpisivanjem preskupih igrača koje nekoliko godina prije nikada ne bi bili potpisali. Kada je u blagajni nestalo novca, sve je lagano počelo propadati i to je ono što sada gledamo u Sibiru. Godinama su nedostatak kvalitete nadomješćivali izrazitom borbenošću, a kada u sastavu imate ljude bez plaće ne možete očekivati da će se baš tako boriti. Rezultat je jasan, Sibir nije ni blizu vrha istoka i vrlo vjerojatno će po prvi put nakon 2012. godine propustiti doigravanje. Da su samo imali malo više novca, sve bi zasigurno bilo drugačije.

I Lada i Dinamo Riga i Jugra su klubovi koji su ne tako davno unatoč prosječnim, ali stabilnim financijama imale momčadi koje su znale i mogle pomrsiti račune velikim igračima. Danas ih nema nigdje osim u pričama o klubovima koji nemaju više što tražiti u KHL-u. Ralog je uvijek isti - nema novca. 

Ozbiljna liga poput KHL-a ništa nije učinila da bi makar imalo ublažila sve negativne aspekte nesrazmjera između financijskih mogućnosti u ligi. Naravno, nitko Sibiru ni Severstalu nije kriv što nemaju novca poput SKA i Ak Barsa, ali što to briga prosječnog ljubitelja hokeja? Liga u kojoj uvijek jedno te isti zauzimaju vrh i u kojoj su uvijek jedno te isti na dnu ljestvice nikome nije zanimljiva. Konkurentnost u KHL-u nikada nije bila na nižoj razini, a mogućnosti za iznenađenja i lijepe priče poput Sibirove i Severstalove sve su manje i manje.

Već se zna da će SKA i CSKA odlučivati o pobjedniku istoka isto kao što se zna da će Metalurg u finalu istoka pobijediti Ak Bars ili Avangard ili možda Salavat. I prije početka sezone se znalo da Amur, Severstal, Jugra, Dinamo Riga, Metalurg Novokuznjeck i Medveščak neće vidjeti doigravanje. Naravno, bilo je nepoznanica pa su neki razočarali (Jokerit), a neki iznenadili (Traktor), ali to ne mijenja činjenicu da liga i izbliza nije zanimljiva kao nekada. 

Upravo je to ono što bi vodstvo lige najviše trebalo brinuti. Nije bitno hoće li Metalurg, Jugra ili Medveščak sutra igrati u KHL-u. Nije bitno to što je Novokuznjeck bio, a Sankt Peterburg nije bio hokejaški grad. Bitno je hoće li liga pronaći način da KHL bude konkurentan i da SKA, CSKA, Ak Bars, Avangard, Metalurg i ostali velikani prestanu silovati ostatak lige svojim financijskim mogućnostima u odnosu na ostatak lige. Jer možete li zamisliti dosadniju sportsku ligu od one u kojoj se manje-više sve unaprijed zna? Drugim riječima, od trenutnog KHL-a.

Dok glavešine KHL-a brinu o širenju lige, dodavanju i oduzimanju klubova, pred očima im se liga pretvara u dosadnjikavo natjecanje koje više ne veseli ni najzagriženije ljubitelje kakav sam i sam nekad bio. 

Iako je onih 12 tisuća gledatelja s početka priče uživalo u demoliranju Metalurga upravo je ta utakmica svakom pravom ljubitelju KHL-a trebala izazvati grč u želucu. Upravo je u njoj na najokrutniji način prikazan besmisao trenutne politike lige koja dopušta tolike razlike među klubovima iste lige. Demoliranje Metalurga simbol je svega što KHL trenutno čini svakakvom osim ozbiljnom ligom.

KHL - aktualnosti i perspektive

Nakon (pre)dugo vremena stanke red je i da oživim ovaj blog nekim novim tekstovima, a kud bolje prilike od završetka KHL sezone i početka najuzbudljivijeg razdoblja u praćenju hokeja - prijelaznog roka. Nama rijetkima koji ovaj dio hokejaške godine očekujemo s nestrpljenjem KHL nudi i dodatnu dimenziju - prijelazni rok za klubove. Naime, ni kraj sedme sezone nije doveo do nužno potrebne stabilizacije broja momčadi, opet će se iz raznoraznih razloga klubovi gasiti, obnavljati i priključivati KHL-u, a sve to bez ikakve garancije da bi u budućnosti moglo biti drugačije. U nastavku pročitajte najzanimljvije aktualnosti iz svijeta ruskog i KHL hokeja.

Prva dva mjeseca - zapad

Prva dva mjeseca natjecanja u KHL-u su iza nas. U prethodnih šest sezona to bi ujedno značilo i reprezentativnu stanku što bi bila idealna prilika za pogled unatrag i analizu svega što se dotad dogodilo. Kako ove sezone stanke nema iskoristit ću prve prazničke dane studenog za tu istu analizu. Počeli smo s istokom, a nastavljamo sa zapadom.

Prva dva mjeseca - istok

Prva dva mjeseca natjecanja u KHL-u su iza nas. U prethodnih šest sezona to bi ujedno značilo i reprezentativnu stanku što bi bila idealna prilika za pogled unatrag i analizu svega što se dotad dogodilo. Kako ove sezone stanke nema iskoristit ću prve prazničke dane studenog za tu istu analizu. Počinjemo s istokom, počevši od vrha prema dnu.

Odlazak triju legendi (2. dio) - Pjotr Vorobjov

Sezona 2013/2014 bila je vrlo vjerojatno i posljednja za tri velika i ponajveća ruska trenera u posljednjih dvadesetak godina. Igrom slučaja u trenersku mirovinu odlaze gotovo istovremeno i to nakon vrlo loših sezona koje ipak nisu uspjele pokvariti sve pozitivno što su napravili tijekom svojih karijera. Baš zato zaslužuju da se spomenu i predstave u ovoj seriji tekstova. Trojka o kojoj govorimo čine Valerij Belousov, Pjotr Vorobjov i Vladimir Krikunov.

Odlazak triju legendi (1. dio) - Valerij Belousov

Sezona 2013/2014 bila je vrlo vjerojatno i posljednja za tri velika i ponajveća ruska trenera u posljednjih dvadesetak godina. Igrom slučaja u trenersku mirovinu odlaze gotovo istovremeno i to nakon vrlo loših sezona koje ipak nisu uspjele pokvariti sve pozitivno što su napravili tijekom svojih karijera. Baš zato zaslužuju da se spomenu i predstave u ovom tekstu. Trojka o kojoj govorimo čine Valerij Belousov, Pjotr Vorobjov i Vladimir Krikunov.

Povijest imena KHL klubova (ažurirana verzija)

Pogled na listu klubova KHL-a daje nam do znanja kako samo jedan klub u KHL-u nosi ime grada iz kojeg dolazi i to onaj najnoviji - HK Soči. Razlog za to je nepisano pravilo u ruskom sportu da klubovi ne nose ime grada iz kojeg dolaze, a slučaj je htio da takva situacija bude i s novopriključenim neruskim klubovima. Sovjetska sportska tradicija uvelike je utjecala na izbor imena sadašnjih klubova te ih je većina nastala u tom razdoblju. Ipak, ima i iznimaka i još mnogo zanimljivosti iz prošlosti KHL klubova. Više o svemu pročitajte u nastavku.

Par misli o početku sezone

Dragi ljubitelji hokeja, vi koji činite ogromnu većinu posjetitelja ovog bloga - lijep pozdrav. Kao što ste mogli primijetiti sezona KHL-a počela je bez mene i mojih tekstova pa ću ovako nabrzinu pokušati nadoknaditi izgubljeno i jednim brzim tekstom iznijeti par misli o početku sezone.

Naslov Metalurgu

Magnitogorski Metalurg, popularna Magnitka, pobjednik je šestog izdanja KHL-a! Naslov su dočekali nakon velike pobjede nad praškim Levom u sedmoj utakmici finala Gagarinova kupa. Bila je to odlična finalna serija koja se s pravom može nazvati šlagom na tortu još jedne vrlo uspješne KHL sezone.

Prijelazni rok - sve na jednom mjestu

Iako službeni prijelazni rok počinje tek 1. svibnja već je mnogo novosti iz većine momčadi u KHL-u. O svemu što se događalo pročitajte u ovom članku, a u njemu ćete i dalje moći pratiti sve promjene i transfere jer će članak biti ažuriran na dnevnoj bazi.

Kraj dominacije

Sezona 2014/2015 za moskovski Dinamo je označila kraj dvogodišnje dominacije KHL-om. Nakon uspješne regularne sezone i osvajanja Kontinentalnog kupa uslijedio je hladan tuš u vidu ispadanja od Lokomotiva već u četvrtfinalu zapada. Osim toga, kraj sezone za Dinamo označio je i kraj trogodišnjeg mandata Olega Znaroka koji je preuzeo klupu ruske reprezentacije.

Korak unatrag

Nakon što je prošle sezone ostvaren najbolji rezultat u klupskoj povijesti tj. drugo mjesto, u Traktoru su se nadali da je to bio početak vrlo uspješne dinastije koja će se dugo održati u vrhu KHL-a. Međutim, nije sve ispalo kako su se nadali te je momčad doživjela debakl koji je za sobom povukao i velike promjene u organizaciji i upravi kluba što bi moglo imati velike posljedice za budućnost Traktora.

Postavljanje temelja za budućnost

Bila je ovo vrlo turbulentna sezona u klubu iz najmanjeg grada KHL-a. Nakon punih šest godina razišli su se s trenerom Sergejem Šepelevim i to nakon vrlo lošeg starta sezone. Poslije brzog kraja ambicija o ulasku u doigravanje klub se okrenuo stvaranju temelja za budućnost. No koliko je uopće realna budućnost Jugre u KHL-u? Opširnije o svemu u nastavku.

Ima li nade za Kuznju?

Iza novokuznjeckog Metalurga, kluba poznatog i pod nadimkom Kuznja, još je jedna neuspješna sezona. Nisu vidjeli doigravanje, baš kao ni u proteklih pet KHL sezona. Time zajedno s Vitjazom i dalje nose neslavnu titulu jedinih KHL klubova koji nisu dohvatili doigravanje. S obzirom na trenutnu situaciju u Metalurgu to i nije neočekivano, ali postavlja pitanje opravdanosti daljnjeg boravka kluba u KHL-u.

Prolaz Metalurga

Nakon stank od jedne sezone Metalurg se vratio u polufinale istoka porazivši hrabre admirale s Dalekog istoka koji su time završili svoju debitantsku sezonu za pamćenje.

Tri metle u četvrtfinalima

Nije Medveščak jedini koji je svoj nastup u doigravanju završio nakon samo četiri utakmice; metlu su "zaradili" još i CSKA te Avtomobilist. Kako je to ukratko izgledalo pročitajte u nastavku.

KHL doigravanje - najava i prognoza zapada

Nakon istoka vrijeme je i za zapad.

KHL doigravanje - najava i prognoza istoka

Vrijeme je za doigravanje. Sve što se dosad događalo briše se i kreće iz početka. Šesnaest klubova borit će se za Gagarinov trofej, a kratku najavu i prognozu parova četvrtfinala istoka pročitajte u nastavku.

Povratak Lade

Iako još nije službeno čini se da je nakon finskog Jokerita KHL dobio i novog starog člana. Lada iz Toljatija ispunila je glavni uvjet za odmrzavanje svog statusa te bi se u sezoni 2014/2015 nakon četiri sezone izbivanja trebali zaigrati u najvišem razredu ruskog hokeja.